Obrazovni kutak

Kemija u osnovnoj školi

Ne možemo reći da nikoga od učenika ne zanima biologija, kemija i fizika, da nitko ne želi uložiti vrijeme i trud u studij medicine, spravljati lijekove ili predavati prirodne predmete, no stanje je takvo da se današnje generacije jako loše usmjerava prema prirodnim znanostima. Problem je zapravo vrlo jednostavne naravi, za bavljenje i upoznavanje s prirodnim znanostima za početak treba otići, gdje? U prirodu! Kemija je eksperimentalna znanost koja proučava ustroj, sustav i pretvorbu tvari. Može objasniti promjene u prirodi, u našem tijelu, rast biljaka, mirise, okuse, pa čak i ljubav. Da, taj magičan osjećaj svede se na koktelčić kemijskih spojeva koji preplave naš živčani sustav. Ne zvuči uopće loše, zar ne?

Uz shvaćanje kemije možemo objasniti sve oko sebe, sve pojave koje nas fasciniraju i odgovoriti na podosta pitanja koja nas zaokupljaju. I sva ta rješenja i spoznaje nisu rezervirana samo za intelektualnu elitu i bog-zna-kakve probrane genijalce, već se nude svima nama u obveznom školskom predmetu od kojeg nam se koža ježi već na prvom nastavnom satu na početku 7. razreda osnovne škole. Tragična ispovijest većine bivših robova kemije išla bi otprilike ovako: „Sve je počelo mirno, skoro kraj osnovne, nešto laboratorijskog posuđa, bilo je i vatre, ali plamenik nam je bio prijatelj, nismo se bojali. Metiloranž, lakmusov papir, plavi i crveni, lužine i kiseline, ph negativne, ali nama je tada sve bilo još uvijek pozitivno. Ne možemo reći da nas nisu upozorili. ‘Muka je to, vidjet ćete kad dođe 8. razred. Sve te formule!’ govorili su stariji, ali mi se nismo bojali. Krenuli smo hrabro misleći da smo drugačiji. “Ma nije taj periodni toliki problem.” “Valencija ugljika – 4, nema problema!”. Ali postajalo je sve gore! Došli su anioni i kationi oboružani minusima i plusevima od kojih smo strahovali još od 1. razreda kada Obrazovni kutak nam je ruku pružila matematika. Sve teže smo pratili slaganje svih tih predznaka i simbola kada je doskočilo izjednačavanje i zapisivanje reakcija. Obrambeni mehanizam se aktivirao i u strahu od silne boli zaboravili smo i množiti do 20. Bili smo oslobođeni nepuna 3 mjeseca, no ipak u strepnji za budućnost u 8. razredu. Nismo se prevarili te su se naše pesimistične slutnje u potpunosti obistinile. Anorganske i organske kiseline ni danas ne znamo razlučiti, alkani, alkeni, alkini i areni odlepršali su i nakon ispitivanja, nije bilo bitno je li veza dvostruka ili jednostruka, bitno da smo izvukli dvojku. Tako nas je vuklo do kraja osnovne, a neke i na produžnu. Mnogima je buran odnos s kemijom presudio i u odabiru srednje škole, a nažalost zbog trauma i nanesene duševne boli na satovima i samopovređivanja kod kuće nad knjigom nismo dobili dodatne bodove za upis. “ Već tada u osnovnoj školi počela se stvarati ona skupina učenika, budućih roditelja i odraslih koji će kemiju koristiti kao sinonim za loše („Ma to ti je sve puno kemije, ne valja ti to,“ misleći valjda na sintetički dobivene spojeve i produkte rada u laboratoriju, no promjene kojima nastaju novi spojevi, pa i u prirodi, „bez kemije“ ipak nisu mogući.) „Eksperimentalna, prirodna znanost“ – od pokusa ni p.

Također, za posljedicu ovako kvalitetnog obrazovnog sustava i nastavnog programa kemije kao prirodne znanosti imamo situaciju u kojoj RH nedostaje stručnjaka na području prirodnih znanosti. Sve vrvi novinarima, politolozima, grafičarima, a nastavnika fizike, kemije, matematike i tehnike uz farmaceute i stručnjake na području medicine kronično nedostaje.

A zašto je to tako?

Ne možemo reći da nikoga od učenika ne zanima biologija, kemija i fizika, da nitko ne želi uložiti vrijeme i trud u studij medicine, spravljati lijekove ili predavati prirodne predmete, no stanje je takvo da se današnje generacije jako loše usmjerava prema prirodnim znanostima. Problem je zapravo vrlo jednostavne naravi, za bavljenje i upoznavanje s prirodnim znanostima za početak treba otići, gdje? U prirodu! Ništa spektakularno, izlete, ekskurzije i duga putovanja, samo treba iskoristiti 45 minuta sata. Otići na obližnji potok, plažu, šumu, uzeti uzorke vode, ubrati biljke i mikroskopirati ih u učionici. Uživo na primjeru učenicima pokazati koje su zaštićene i ugrožene vrste i kako ih štititi. No, već znamo i naslušali smo se priča i mi učenici kako i oni dovoljno entuzijastični nastavnici nisu u mogućnosti to izvesti zbog silne procedure i papirologije. Ako bismo željeli otići do izvora potoka udaljenog i 100 m od škole, potreban je potpis roditelja (koji se (većinom) tome čude i samo podižu obrve jer ispred škole jedva da ima i pješačkog prijelaza, a sada odjednom bijedna šarada za šetnju od 100 metara u pratnji nastavnika). Tako nam fino administracija i oni koji nosom nisu provirili u učionicu diktiraju nastavu i demotiviraju i nastavnike i učenike. Naša nada leži u reformi obrazovanja. U reformi koja će shvatiti naše potrebe i prilagoditi gradivo i obrazovni sustav onima kojima i jest cilj nešto naučiti i onima koji naučavaju. Nastavnici nisu roblje i sredstvo prijenosa podataka, a učenici nisu projekti. Nastavnici su osobe s kojima djeca, učenici provode velik dio radnog dana, i djeca zaposlenih u ministarstvu obrazovanja, i djeca onih u ekspertnim radnim skupinama, i djeca svih nastavnika koji su sudjelovali u oblikovanju naše slavne Reforme. Pitam se kako oni mogu ne učiniti ništa vezano uz činjenicu da u ERS ne sjedi niti jedan stručnjak predstavnik prirodoslovno-matematičkih i tehnoloških područja, a svakako ima visokih dužnosnika koji očekuju da im djeca završe jedan od prestižnih studija, npr. medicinu. Doduše, vjerojatno će studirati vani. S obzirom na to da u nas sve promjene dolaze jako sporo i naravno, ne iz prve, možemo očekivati barem još 2 do 5 godina praznog hoda i tapkanja u mjestu prije no što svaka učionica kemije i biologije dobije mikroskop, mikroskop s kojim može mikroskopirati sitne organizme iz uzorka vode obližnje tekućice ili stajaćice, prije no što smijemo uopće proviriti u prirodu na satu prirodnih znanosti. Prije no što dobijemo svoje p od pokusa i prirode.

Odlično znanje (i ocjene)

Još jedan način za poboljšanje nastave kemije koji smatram potencijalno uspješnim je podjela na dvije skupine učenika. Prvu skupinu činili bi oni kojima je za nastavak školovanja stvarno potrebno odlično znanje iz kemije. Ne samo ocjena odličan uz najedno-uho-uđe-na-drugo-izađe znanje, već praktične, uporabljive vještine. U tu skupinu spadali bi budući gimnazijalci (kojima je potrebno odlično znanje iz svih predmeta), nutricionisti, prehrambeni tehničari, općenito učenici usmjereni na škole i programe kojima među tri predmeta bitna za upis spada kemija. Drugu skupinu činili bi oni kojima nije potrebna maksimalna količina znanja iz kemije za nastavak školovanja, laički rečeno, oni kojima je po sadašnjem programu i vrednovanju, zaključna ocjena (1), 2 ili 3. Mislim da nema svrhe da učenici koji nisu zainteresirani i čije daljnje obrazovanje ne ovisi o uspjehu iz nastavnog predmeta Kemije, slušaju ista predavanja i uče isto gradivo kao oni kojima Kemija igra veću ulogu. Po mom mišljenju rješenje s dvije skupine učenika uistinu bi moglo funkcionirati jer bi se postiglo ono ključno za smislenu edukaciju, interesi i sposobnosti bili bi usklađeni s onime što se „servira“ na nastavi. Također, smatram da bi se trebao nastaviti i rad na obrazovnoj reformi, no uz pokrivanje svih područja djelovanja i konzultacije s onima koji su na mjestu djelovanja i ostvaruju komunikaciju s „objektom djelovanja“, nastavnicima samima.

Kristina Ćuk, 8.a (2017./2018.)

RSS
Follow by Email