Kategorija: Intervju

Objavljeno

Debela Barbara, sve što smo znali i još puno toga o njoj

Debela Barbara je poznata hrvatska YouTuberica, studentica i vesela mlada žena koja već godinama uveseljava hrvatsku javnost svojim YouTube uracima i prekrasnim slikama na Instagramu. Pravim imenom Barbara Vesanović, djevojka iz Trogira, točnije s Čiova. Na prvi je pogled zanimljiva, jednostavna i pristupačna mlada žena koja se bavi poslom, koji voli. Vodi vrlo uspješan YouTube kanal imena Debela Barbara koji prati 82 120 pratitelja. Aktivna je i na Instagramu gdje ima 54,1 tisuću pratitelja. Njena zajednica pratitelja joj je iznimno vjerna i jako su aktivni. Razgovarale smo s njom i postavile joj puno pitanja na koja nam je rado odgovorila.

Zašto ti je ime Debela Barbara?

Debela Barbara je ime koje sam jednostavno prebacila s Facebooka na YouTube, a dala mi ga je sestra koja je tim pridjevom karakterizirala sve dobro i lijepo. Tako je Debela postao moj nadimak iz srednje škole koji sam prenijela na društvene mreže.

Kada si počela snimati svoje video uratke?

Počela sam snimati prije dvije godine.

Zašto si počela snimati?

Započela sam snimati iz zabave i to još uvijek radim iz zabave.

Tko su tvoji najveći obožavatelji?

Statistički gledano moji najveći obožavatelji su žene, djevojke u dobi od 18 do 25 godina.

 Dobiješ li kada na video uratke ili slike negativne komentare i kako se s tim nosiš?

Povremeno dobijem negativne komentare, jako ih je malo tako da ih uopće ne doživljavam. Mislim da ih je premalo da bih ih doživjela kao nešto ozbiljno ili bitno.

U kojem smjeru se razvija tvoja karijera na Instagramu?

Volim živjeti iz dana u dan tako da ne znam što mi budućnost nosi. Najljepše mi je kada se što neplanski dogodi. Do mjesec dana unaprijed snimam video uratke, no nešto fiksno i određeno u budućnosti nemam.

Što savjetuješ onima koji tek počinju s karijerom na društvenim mrežama?

Savjetujem im da počnu snimati video uratke nakon što se razviju kao osobe. Na taj način će biti sigurni u svoje stavove i rad te ih nitko neće moći skrenuti s njihovog puta. Znat će da je ono što rade dobro za njih same.

Misliš li se još dugo baviti snimanjem videa?

Ne znam. Doslovno mogu sutra odlučiti da više ne želim snimati i prestati s tim. Ne shvaćam sve pretjerano ozbiljno, ovo što radim više doživljavam kao hobi.

Koliko sati provodiš na društvenim mrežama? Dnevno? Hmmm!

Možda dva do tri sata dnevno.

Što tvoja obitelj o tome misli?

Mojoj obitelji nije baš najjasnije što radim. Teško mi je objasniti im, ali me podržavaju.

Je li se tvoj život promijenio i kako, otkada si poznata javnosti?

Da, moj se život promijenio na način da me na ulici ljudi prepoznaju, često nešto pitaju ili komentiraju… Kako izgleda tvoj uobičajeni dan?

Uzet ću za primjer današnji dan. Ustala sam se, nakon jutarnje joge sam se spremila za snimanje videa. Video uvijek napišem i razradim prije snimanja. Vidjela sam se s dečkom nakon čega sam skuhala ručak, prošetala pse, snimila i uredila video i došla sam na intervju u Bijaće.

Stigneš li obaviti sve svoje obveze?

Iskreno, jedva! Zimi sam jako zauzeta. Ljeti je nešto bolje jer je dan duži i obveza je manje. Evo, prije dolaska na intervju sređivala sam jedan video, kada se vratim kući nastavit ću s poslom. Prilično mi je naporan ovaj period, osobito prosinac.

Kada si se počela baviti jogom?

Cijeli život se bavim jogom, kao i cijela moja obitelj. Intenzivno se njom bavim zadnjih godinu dana.

Može li se živjeti s novcima koje dobiješ za svoje video uratke?

Može.

 Jesu li društvene mreže korisne?

Za mene sigurno jesu jer od njih trenutno živim.

Kako znaš/odlučiš koja je slika dobra za društvene mreže?

To je posebna tema o kojoj bi se dalo dosta reći. Nakon nekog vremena shvatila sam što želim postići od određene fotografije. Uvijek imam posložene fotografije unaprijed, otprilike njih 30 prije nego li ih objavim. Gledam i razmišljam da su složene u neku smislenu cjelinu. Imam fotografija koje su jako dobre, ali ih nisam objavila jer mi se ne uklapaju u veću sliku.

Koliko vremena ti treba da slikaš dobru fotografiju za Instagram?

Ovisi. Nekada je slikam jako brzo, a nekad mi treba desetak minuta. Prilično sam brza u usporedbi s drugim ljudima.

Šalju li ti kada obožavatelji darove?

Ne, jer im ne dam svoju kućnu adresu, ali kad se nađemo na meetupovima tada mi znaju dati poklone. Ne preferiram materijalne poklone, volim kakvu čestitku ili pismo.

Kako se braniš od pretjerane pažnje svojih obožavatelja?

Ne branim se. Prihvaćam pažnju kakva god da je. Ako su pretjerano entuzijastični, nastojim ih smiriti. Koje ti je najgore iskustvo s obožavateljima?

Najgore iskustvo doživjela sam na Korčuli kada me je jedna djevojka nakon meetupa pratila cijelim putem po gradu i nije odustajala. Vrlo neugodno iskustvo.

Što ti je najdraže, što si dobila od obožavatelja?

Najdraža mi je šalica na Minione. Jako mi se sviđa.

Planiraš li ostati u Hrvatskoj?

Da! Ne samo u Hrvatskoj nego na Čiovu. Ne mislim nikamo otići s Čiova. Čiovo mi je krajnja domena.

Tko ti je uzor?

Uzor su mi moji roditelji.

Imaš li braće i sestara?

Imam mlađu i stariju sestru.

Gdje se vidiš u budućnosti?

Vidim se u kući s dvoje djece, vrtom i tri psa.

Gdje pronalaziš inspiraciju za svoj YouTube kanal?

U svakodnevnoj komunikaciji s ljudima. Recimo, sada me vi možete inspirirati da napravim neki video. Kada s vašom profesoricom Medić pijem kavu, razgovaramo i dobijem inspiraciju. Najčešće inspiracija dolazi kroz ljude.

Tko je za tebe najbolji YouTuber?

To se mijenja iz mjeseca u mjesec. Trenutno mi je najdraža strana YouTuberica Kelly Nicholson.

Imaš li dana u životu kada požališ što si započela s ovim?

Ne.

Kako se osjećaš kao influencerica?

Mrzim riječ influencer ili hrvatski utjecatelj na tuđa mišljenja. Ako sam sebe tako nazivaš, tada to znači da nisi influencer. Drugi zapravo odlučuju da si ti glavni i žele te tiho pratiti. Kad se predstavljam, predstavljam se kao YouTuber.

Kako ti je bilo u osnovnoj školi?

Nažalost, imam kratkoročno pamćenje tako da se zbilja ne sjećam.

Koju si srednju školu završila?

Gimnaziju.

Fakultet?

Završila sam tri godine zaštite na radu i sada pišem diplomski rad iz specijalizacije zaštite okoliša.

Koje još zemlje želiš proputovati?

Želim proputovati sve zemlje.

Koje ti je najdraže putovanje?

Svako mi je putovanje posebno, ali bih kao destinaciju svakako izdvojila Italiju.

Koliko si putovanja snimila i prikazala na YouTube-u?

Snimila sam Italiju, Barcelonu, London, Vijetnam, otprilike pet putovanja.

Tko ti je najdraži YouTuber s kojim voliš snimati video uratke?

Marko, s njim volim raditi jer je zabavno.

Je li se razvija kakva ovisnost o broju pratitelja?

Ne. Ja sam bila najsretnija s 1000 pratitelja.

S brojkom pratitelja raste i odgovornost zar ne?

Da. Ja ne bih htjela da je tako, ali se od odgovornosti ne može pobjeći.

Ivana Pavlinović, 8.a
Anamaria Roso, 8.a

Objavljeno

Enes Kišević: „Ljudsko oko je malo, al’ u njega stane nebo, stane more!

Učenice intervjuiraju Enesa Kiševića

U povodu obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige u našoj je školi održan susret s poznatim pjesnikom i dramskim umjetnikom Enesom Kiševićem. Pjesnik je učenicima istaknuo važnost riječi kao i ljepotu pisanja te književnog stvaralaštva.

Kako se zvala Vaša prva pjesma?

Moja prva pjesma zvala se Kosac.

Jesu li Vam potrebni mir i tišina za pisanje?

Da, ali samo dok ne uđem potpuno u temu. Kad uđem u temu i kad znam točno što ću pisati, onda mi možeš i na glavi sjediti, a ja svejedno pišem.

Pišete li češće noću ili danju?

Kako kad. Nekad se budim jako rano pa pišem ujutro, od tri sata pa do osam, devet. Nekad radim cijele noći, ovisi.

Posvećujete li kome svoje pjesme?

Sad mi je izašla jedna knjiga koja se zove Iza naličja u kojoj imam sigurno jedno dvjestotinjak posveta. Ja sam poznavao mnoge ljude, većinom umjetnike, ali i obične ljude kao što sam ja i neke su posvete upućene upravo njima.

O čemu najviše volite pisati i koji su najčešći motivi u Vašim pjesmama?

Većinom su to priroda i čovjek. Ono što ruka prirode i ruka čovjeka zajedno stvore je nešto što ostaje za nas. Najviše me zanimaju ljudi i priroda. Jako volim filozofiju, psihologiju… Što sam stariji sve više vidim koliko toga ne znam pa pokušavam sam za sebe nešto otkriti. Evo, sad sam pisao sonetni vijenac posvećen Nikoli Tesli. Nikola Tesla govorio je desetak jezika. Znao je cijeloga Fausta napamet na njemačkom jeziku. To je ogromno djelo, gotovo kao dvije Biblije. To mu je pomoglo kasnije kad je bio inženjer u Budimpešti. On je šetao s jednim svojim prijateljem parkom i vidio zalazak sunca i prišao mu je Goethe, na njemačkom je govorio: Sunce već pada, već zamire dan, al’ ono drugdje novi život stvara. O, imat’ krila – moj je davni san, o, letjet’ za ljepotom toga žara. Da, divna sna! Al’ sunce zapada. Čovjek ima krila duhovna, al’ tjelesna mu bozi nisu dali. Tog trenutka se njemu u glavi rađa novo sunce. On otkriva kako funkcionira cijeli svemir. Otkriva okretno magnetno polje, piše dijagrame i objašnjava svome kolegi kako će raditi njegov motor izmjenične struje. To je najljepši dodir koji se dogodio u umjetnosti i znanosti, pod zvijezdama. Tako da sve u životu ima svoju svrhu.

Je li netko u Vašoj obitelji naslijedio dar za pisanje?

Sara, moja kćerka, ali i moja dva sina isto tako imaju dara za pisanje. Moja mama je jako lijepo pisala. Ona je pisala misli za sebe.

Vi ste od mame naslijedili dar?

Zapravo da. Kod nas su se doma čitale knjige. Nije bilo struje pa smo uz lampu čitali.

Imate li neko posebno mjesto gdje pišete?

Nemam zapravo neko posebno mjesto. U Zagrebu pišem u kuhinji jer nemam svoju radnu sobu. Ali, sada svi vole sjesti na to mjesto gdje ja sjedim. Kažu da im je dobra energija, hahaha. Inspiraciju dobijem uglavnom u prirodi. Jako volim šetati. Znam napraviti po pedeset kilometara dnevno sa svojim prijateljem. Cijelo vrijeme šećemo i razgovaramo. U toj šetnji mnoge stvari otkrivam u sebi, i u svijetu… Što Vas najviše inspirira?

Najviše me inspirira priroda. Ona je savršena, a mi sve radimo da je uništimo. Kaže se: samo ono što priroda i čovjek zajedno stvore, to je veliko, to ostaje. Mi ćemo nažalost sve uništiti. Prirode će biti. Ona će nas se jednog dana „otarasiti” jer priroda može bez nas živjeti, ali mi bez nje ne možemo.

Znamo da se bavite pjesništvom. Zašto ste se baš odlučili za pisanje pjesama? Možemo li se nadati Vašem dužem proznom djelu, npr. romanu?

Postoje neki soneti koji su iznad romana. Jedan sonet može više reći od jednog romana. Ljudsko oko je malo, al’ u njega stane nebo, stane more. Tako da uopće nije važna količina. Nije važno koliko toga pišeš, nego što si rekao. To je jako bitno. Ja mogu pisati prozu s lakoćom, ali sam svoj izraz pronašao u poeziji. Ima jedan veliki pjesnik, dobio je Nobelovu nagradu, Brodsky, on kaže: Kada pjesnik piše prozu, onda proza dobiva, a poezija gubi. Ima velike istine u tome. Naš Matoš kaže: Naš ukus samo rijedak dojam bira i mrzi sve što sliči frazi i pozi. Tek izabranom srcu zbori lira i nije pjesma koju viču mnozi. Naš stih je život koji dušu svira. Što može reći proza dajmo prozi, a pjesma treba magijom da dira i budi u nama ono gdje su bozi. To je jedan krasan sonet koji dokazuje da je poezija čudo. Svijet je počeo od poezije. Cijela Biblija je poezija. Talmud je poezija. Vede su poezija. Sve je to pisano većinom u stihu.

Mislite li da se u današnje vrijeme može živjeti isključivo od pisanja?

Nije mi važno živjeti od toga. Najvažnije mi je da se ja tome radujem, da to mene ispunjava, da to mene hrani. Ne treba mi novac. Ja živim za to, a ne od toga. Ja od toga ne očekujem nikakav novac. Pa najveća glupost su novci. Jadni smo mi, ovisimo o novcu. Užas jedan. Cijeli svijet je kupljen za novce. Cijeli svijet počiva na žrtvi i na novcu. A zašto je priroda tako lijepa? Jer ne počiva na žrtvi, već na ljepoti. To je velika razlika. Mi djeci ostavljamo u naslijeđe ratove, mržnju, ne ostavljamo im ljepotu, tako da se, nažalost, stalno ponavlja zlo u svijetu.

Lea Matijaš i Maša Jadrić, 6.d

Aktiv hrvatskog jezika s Enesom Kiševićem
Enes Kišević čita neke od svojih najljepših stihova
Književni susret s pjesnikom Enesom Kiševićem u OŠ Bijaći
Mnogobrojna publika na susretu s Enesom Kiševićem
Ravnateljica Jadranka Šošić s Enesom Kiševićem i Elizabeth Suzanom Kozinom
Objavljeno

Čitanje je sanjanje otvorenih očiju (1818. – 1872.)

Marita Dadić, učenica 8.c razreda dobila je nagradu Gradske knjižnice Kaštela na natjecanju Ljetni književni izazov 2018. jer je pročitala najviše knjiga tijekom ljetnih praznika i to čak 54! Za nagradu je dobila – knjigu od tvrtke Hoću knjigu! koja je bila pokrovitelj ove akcije.

Kad si zavoljela knjige i čitanje?

Zavoljela sam knjige čim sam naučila čitati u prvom razredu.

Je li te netko posebno poticao na čitanje?

Da, poticala me baka. Ona je isto od malena imala usađenu strast prema čitanju pa ju je prenijela i na mene.

Kakve knjige najviše voliš čitati i zašto?

Najviše volim socijalne romane, trilere i poeziju. Socijalne romane volim zato što govore o problemima u društvu i donose razne životne situacije koje nas potiču na razmišljanje. Trilere volim zbog napete radnje s mnogo obrata i uzbuđenja pa ih pročitam u jednom dahu. Poeziju volim jer sam i sama pomalo lirska duša.

Misliš li da djeca i mladi dovoljno čitaju?

Mislim da ne. Jedan od razloga za to je što djeca u školi čitanje doživljavaju kao obvezu i knjige ne biraju sami već su im nametnute. Teško je pronaći lektiru koja bi se svima svidjela. Pa još kad nastavnici i roditelji vrše pritisak na njih da moraju čitati, onda i ne čudi što u tome ne uživaju. Čitanje ne bi trebalo biti prisila. Kad se u djetinjstvu razvije nezainteresiranost za čitanje teško ju je kasnije iskorijeniti. Ni odrasli ne čitaju dovoljno. Neki misle da ih je život naučio svemu što trebaju znati, ali griješe. Svaka pročitana knjiga daruje nam neku životnu mudrost. Ljudi bi samo trebali otkriti knjige koje im odgovaraju, u kojima se pronalaze. Ako se, nakon što ste pročitali knjigu, osjećate kao da ste pronašli dobrog prijatelja, zavoljeli ste čitanje.

Koja ti je najdraža knjiga? Zašto?

Mali princ. To je knjiga koja nas odgaja i uči. Svaka rečenica je pouka. Neke od tih pouka nisu odmah jasne. Trebamo razmišljati o njima. Pročitala sam je pet puta i svaki put otkrila nešto novo.

Kako si se osjećala kad si dobila nagradu? Bila sam ushićena. Čitanje me ispunjava i to najviše volim.

Dobiti nagradu za nešto što voliš raditi je stvarno posebno. Što misliš o školskoj lektiri?

Mislim da su to većinom dobre i poučne knjige i da su prilagođene našem uzrastu. Poruka vršnjacima? Preporučila bih im da više čitaju. Čitanje je sanjanje otvorenih očiju. S knjigom putujemo svijetom i upoznajemo nove ljude i krajeve. Proživljavamo razne životne situacije i stalno učimo.

Nikolina Božić-Vidovkić i Martina Kolak, 7.a

 

Objavljeno

Ne treba nam sažaljenje, nego razumijevanje!

O osobama s invaliditetom malo toga znamo, osim ako u obitelji nemamo takvu osobu. Žalimo ih, iako mnogi od njih žive ispunjenijim i bogatijim životom od nas. Kako bismo se riješili nekih predrasuda, razgovarali smo s Miljenkom Biliškov, članicom Udruge tjelesnih invalida Kaštela.

Možeš li se predstaviti?

Zovem se Miljenka Biliškov. Imam 22 godine i živim u Kaštel Lukšiću sa svojom obitelji. Uz roditelje tu su i dvije sestre, a treća najstarija je udana i ne živi više s nama.

Reci nam nešto o svome invaliditetu, tj. kako on utječe na tvoju svakodnevnicu?

Od rođenja imam paralizu zbog koje ne mogu samostalno hodati. Uz to, slabije vidim pa se zbog toga oslanjam na sluh. Fina motorika mi je slabija pa ne mogu samostalno obavljati radnje koje su potrebne za svakodnevni život. Ovisna sam o pomoći koju mi osim moje obitelji pruža i osobni asistent. Uz njegovu pomoć odlazim u šetnje, na plivanje, koncerte i druge aktivnosti.

Član si Udruge tjelesnih invalida Kaštela, reci nam nešto o aktivnostima koje provodite u Udruzi. Što je je tebi najdraže?

 

U Udruzi provodimo puno aktivnosti. Imamo kuhanje na kojem učimo da budemo samostalni u pripremi jela. Na likovnim radionicama izrađujemo razne ukrase, npr. kroz ovaj mjesec smo izrađivali razne ukrase vezane za božićne blagdane. Na dramskoj aktivnosti pripremamo igrokaze i predstave, a sudjelujemo na INKAZ-u i FM (festival jednakih mogućnosti) u Zagrebu te na Kaštelanskom kulturnom ljetu. Osim toga, idemo na plivanje, kuglanje i jahanje. Meni su najdraži plivanje i dramska skupina.

Vrlo si uspješna u plivanju. Kako si počela s tim i zašto plivanje toliko voliš?

Plivati sam naučila prije nego hodati pa ne treba čuditi što plivanje toliko volim. Plivanjem kao sportom se bavim već 12 godina. Počelo je slučajno. Gledala sam s tatom na televiziji natjecanje u plivanju i zainteresiralo me. Odlučila sam pokušati i eto još plivam. Volim vodu jer se u njoj dobro razgibam i opustim. Mogu satima biti u moru i nikad mi nije dosta!

Često putuješ, molim te, reci nam, koje ti je putovanje bilo posebno i zašto?

Volim putovati i sva putovanja su mi draga. Ipak, najdraže mi je putovanje u Lourdes. Putovanje je puno emocija koje se ne mogu opisati, one se jednostavno moraju doživjeti.

Koje su glavne predrasude društva prema osobama sa invaliditetom i s kojim si se ti predrasudama susretala?

Ljudi oko nas su često prema osobama s invaliditetom netolerantni i često okreću glavu od nas. Ponašaju se kao da smo zrak i da nismo vrijedni. Svi mi smo doživljavali neke neugodnosti zbog takvih ljudi.

Koji su najbolji načini da se društvo educira o osobama sa invaliditetom?

Mislim da bi od vrtića pa kroz školu trebalo djecu educirati da postoje različiti ljudi, koji imaju poteškoće. Učiti ih prihvaćanju različitosti i pomaganju pa će tako izrasti u osobe koje će cijeniti svakoga. Koje su tvoje želje za budućnost? Htjela bih da ljudi koji me ne poznaju ne okreću glavu od mene niti da me gledaju sa sažaljenjem jer moj je život bez obzira na moj hendikep lijep. Imam puno prijatelja i dobar društveni život.

Volonterski klub SoliDARnost

 

Objavljeno

RAZGOVOR S DAVIDOM – VOLIM CRTATI

S Davidom su povodom njegove prve izložbe razgovarale Annabell Plazonić i Gabriela Maria Bojčić, učenice 7.b razreda. Sasvim očekivano, draže mu je crtati nego govoriti…

Kad si počeo crtati i kad je primijećen tvoj talent?

Crtati sam počeo kad sam imao tri godine. Većina je ljudi moj dar za crtanje uočila kad sam bio u drugom razredu jer sam tada počeo sudjelovati na natječajima.

Imaš li uzore?

Uzor mi je tata, a inspiracija za crtanje Leonardo da Vinci.

Što te potaknulo na crtanje?

Htio sam naučiti nešto što me zanimalo. Najviše volim crtati znanstvenu fantastiku. Za SFericu sam nacrtao grad na neobičnom, izmišljenom planetu. Inače, draže mi je crtati crno-bijelo nego u boji.

Kakve su bile reakcije na osvajanje nagrade? Kako si ti to doživio?

Roditelji su dobro reagirali. Pohvalili su me i bilo je slavlje. Svi su bili ponosni, i oni, i prijatelji, i učiteljica. A i ja sam bio ponosan na sebe.

Kako se slažeš s učiteljicom?

Lijepo se slažemo. Prijavljuje me na natječaje i vrlo je ponosna na sve uspjehe. Osvojio sam nekoliko nagrada.

Što je sa slobodnim vremenom? Kako ga provodiš?

Volim crtati, naravno. Također, s bratom igram nogomet te se igram sa psom.

David i njegovi radovi

 

 

 

Objavljeno

ŠVEDSKA

Tea Ivanda, učenica šestog razreda naše škole, u kolovozu prošle godine odselila se u Švedsku.

1.Koji su razlozi tvoje selidbe?

Odselila sam se zato što mi je tata ovdje pronašao posao

 2.Kako si se osjećala kada si saznala da se seliš?

Osjećala sam se tužno jer se nisam htjela odseliti, ali što je vrijeme više prolazilo, ta ideja mi se činila sve boljom.

3.Jesi li htjela otići i ostaviti svoj život ovdje?

Ne zato što su mi tu bili obitelj i prijatelji.

4.Kakav je bio tvoj dojam prvoga dana u stranoj zemlji?

Prvih dana nisam baš puno izlazila vani. Osjećala sam se drugačije. Iako se pokušavaš priviknuti, nikada se ne osjećaš kao kod kuće. Svakako, bilo mi je jako čudno.

5.U čemu se razlikuje tvoj život sada od onoga prije?

Razlikuje se u tome što sada govorim više jezika, lakše je i bolje mi je ovdje. Uz to, stekla sam nova prijateljstva.

6.Što ti najviše nedostaje iz Hrvatske?

Najviše mi nedostaju prijatelji i rodbina.

7.Usporedi školovanje tu, s ovim ovdje.U kojoj školi ti je bolje i zašto?

Ovdje je puno jednostavnije i lakše. Imaš manje obaveza i ne zamaraš se puno školom. Nema ni ocjena. No, svakako uvijek možeš biti bolji. U Hrvatskoj je sve puno teže.

8.Kakvi ti se čine naši vršnjaci tu? Razlikuju li se od nas ovdje?

Ovdje nitko nikoga ne vrijeđa, sa svima si prijatelj. U Hrvatskoj je sve drugačije, skoro se svi rugaju jedni drugima.

9.Planiraš li se vratiti ovdje ili ostati tu? Objasni!

Ja bih se rado vratila i najvjerojatnije ću se za par godina i vratiti .Ljepše mi je živjeti u Hrvatskoj, ali za sada mi je bolji život ovdje

10.Što savjetuješ svojim vršnjacima koji su u sličnoj situaciji kao ti?

Morate imati u glavi da vi ne možete utjecati na odluku vaših roditelja, jednostavno morate ići. Kad dođete u neku stranu zemlju, vidjet ćete da je tamo puno bolje. Uz to naučit ćete novi jezik . Savjetujem vam da poslušate svoje roditelje.

 

Ivana Pavlinović, 7.a

ŠVEDSKA

Službeni naziv:Kraljevina Švedska

Površina: 450 295 km2

Broj stanovnika:oko 9 540 065milijuna

Glavni grad:Stockholm

Klima: umjerena

Valuta: švedska kruna

Službeni jezik:švedski

Zanimljivosti o državi: -prosječan Šveđanin konzumira čak 7,32 kg kave(prosjek EU je                   4,83kila po glavi)

-većinom očevi čuvaju djecu

-postoji zakon koji omogućuje svim ljudima da se slobodno kreću čak  i na privatnim posjedima

Objavljeno

NJEMAČKA

Monika Gunjača se u kolovozu 2016., na kraju četvrtog  razreda,  odselila u Njemačku sa svojom obitelji.

1.Koji su razlozi tvoje selidbe?

Obitelj je već neko vrijeme bila razdvojena zbog tatinog posla te smo željeli biti na okupu.

2.Kako si se osjećala kada si saznala da se seliš?

Osjećala sam se tužno.

3.Jesi li htjela otići i ostaviti svoj život ovdje?

Nikako nisam htjela otići iz Hrvatske, užasavala me ta pomisao.

  1. Kakav je bio tvoj dojam prvog dana u stranoj zemlji?

Kad sam stigla, jedino o čemu sam razmišljala jest kako bi se rado na neki način transportirala u Hrvatsku.

5.U čemu se razlikuje tvoj život sada od onoga prije?

Razlikuje se u tome što više nemam onako dobre prijatelje kao što ih imam u domovini.

 6.Što ti najviše nedostaje iz Hrvatske?

Najviše mi nedostaju obitelj i prijatelji.

7.Usporedi školovanje tu s ovim ovdje. U kojoj školi ti je bolje i zašto?

Školovanje u Hrvatskoj mi je bilo teže nego sad. Čini mi se da je u Njemačkoj lakše biti učenik.

8.Kakvim ti se čine naši vršnjaci tu?Razlikuju li se od nas ovdje?

Razlikuju se od nas. Ovdje su naši vršnjaci smiješni i zabavni..

  1. Planiraš li se vratiti u Hrvatsku ili ostati u Njemačkoj?

Apsolutno ostajem ovdje zato što mi se pružaju bolje mogućnosti za život.

  1. Što savjetuješ svojim vršnjacima koji su u sličnoj situaciji?

Savjetujem im da stisnu zube i izdrže tih prvih par mjeseci dok ne nauče jezik i steknu nove prijatelje. Poslije će im biti lakše.

Maja Gurdon, 6.b

NJEMAČKA

Službeni naziv: Savezna Republika Njemačka

Površina: 357.376 km²

Broj stanovnika: oko 82 milijuna

Glavni grad :Berlin

Klima: umjereno topla vlažna klima

Valuta:euro

Službeni jezik: njemački

Zanimljivosti o državi: -u Njemačkoj postoji više od 300 vrsta kruha

-gradovi Ahen, Regensburg, Frankfurt, Nurnberg, Veimar, Bon i Berlin su svi u jednom periodu bili glavni gradovi Njemačke

-sok Fanta nastao je u Njemačkoj

-prvi časopis na svijetu izašao je na tržište 1663. u Njemačkoj

-gumeni bomboni izmišljeni su u Njemačkoj

Objavljeno

SVE NAS MANJE IMA TU…GODINU PO GODINU….

INTERVJUI BIVŠIH UČENIKA NAŠE ŠKOLE

Svaki mjesec doznajemo da se netko od naših prijatelja, poznanika i kolega seli u inozemstvo u potrazi za boljim životom. Posvuda u medijima čujemo reakcije odraslih, njihova očekivanja, težnje, nade. No, znamo li što mladi misle o tome? Kako se oni nose s činjenicom da im se život preko noći promijenio? Odgovore na ta pitanja pokušali smo doznati od troje bivših učenika naše škole koji su svoju domovinu zamijenili nekim novim, za njih boljim mjestom stanovanja.

Laura Šuljić djevojčica je od 13 godina koja se prije više od dvije godine odselila u Norvešku.

1.Koji su razlozi tvoje selidbe?

Moji roditelji su pronašli posao u Norveškoj te su mi selidbom htjeli omogućiti bolje školovanje.

2.Kako si se osjećala kada si saznala da se seliš?

S jedne strane osjećala sam se tužno, a s druge strane sretno. Tužna sam bila jer sam se morala rastati od prijatelja i rodbine, a sretna jer sam znala da me čeka bolje školovanje.

3.Jesi li htjela otići i ostaviti svoj život ovdje?

Ne zato što se nisam htjela odvojiti od svojih prijatelja i rodbine.

  1. Kakav je bio tvoj dojam prvog dana u stranoj zemlji?

U početku mi se nije sviđalo, grad je bio velik i nisam se baš dobro snalazila. Ljudi su mi bili nepoznati i osjećala sam se kao da tu ne pripadam.

5.U čemu se razlikuje tvoj život sada od onoga prije?

Ne razlikuje se baš puno, osim što imam nove prijatelje.

6.Što ti najviše nedostaje iz Hrvatske?

Najviše mi nedostaju obitelj i prijatelji.

7.Usporedi školovanje tu s ovim ovdje. U kojoj školi ti je bolje i zašto?

U Norveškoj je školovanje bolje jer je puno opuštenije i osjećaš se kao doma. Ocjena nema do 8.razreda.

8.Kakvim ti se čine naši vršnjaci tu?Razlikuju li se od nas ovdje?

Ne razlikuju se puno, osim što te u Hrvatskoj osuđuju po izgledu, a ovdje će te svi prihvatiti onakvim kakvim jesi.

  1. Planiraš li se vratiti u Hrvatsku ili ostati u Norveškoj?

Nisam baš o tome razmišljala, ali imam želju studirati u Splitu pa ću se, vjerojatno, vratiti.

  1. Što savjetuješ svojim vršnjacima koji su u sličnoj situaciji?

Pokušajte se što bolje uklopiti u društvo i priviknuti se na novi život. Steknite nova prijateljstva i uživajte u onome što imate.

 

Anamarija Budiša 7a

NORVEŠKA

Službeni naziv: Kraljevina Norveška.

Površina: 385 252 km2

 Broj stanovnika: 5,2 milijuna

Glavni grad:Oslo

Klima:polarna

Valuta:norveška kruna

Službeni jezik:norveški, laponski (sjeverni dijelovi)

Zanimljivosti: Najrjeđe naseljena država Europe.

Stanovništvo se pretežno bavi ribolovom.

Turistima je najprivlačnije krstarenje fjordovima.

 

Anamarija Budiša, 7.a

Objavljeno

Dopisnica iz Dublina

Je li trava zbilja zelenija na drugoj strani?

O razlozima odlaska iz Hrvatske razgovarali smo s mladom visokoobrazovanom osobom (profesoricom) koja je željela ostati anonimna (podatci poznati redakciji), a koja godinama nije uspijevala pronaći posao u struci. Donosimo njezinu priču…

 

Ako očekujete pročitati još jedno pismo osobe koja je napustila domovinu prepuno patetike i ogorčenosti, na pogrešnom ste mjestu. Život je jedna ozbiljna stvar, ali ne treba ga shvaćati toliko ozbiljno. Prestalo mi je biti ugodno živjeti u svijetu u kojem se još uvijek vode davno završeni ratovi, u kojem je važno kojoj stranci (ne) pripadaš i u kojem se znanje i marljivost cijene samo dok ne napustiš sveučilište. U tom sam trenutku sasvim lako, kao i tisuće prije i poslije mene, kupila kartu i otišla. Bez previše pompe i oproštaja, jednostavno kao da ideš na kavu u lokalni kafić.

Nešto je trebalo učiniti

Živimo u jednom velikom selu, u Europi otvorenih granica. Bilo bi suludo tu mobilnost ne iskoristiti na najbolji mogući način. Možeš odlaziti i vraćati se dok ne osjetiš da si na pravom mjestu. I onda jednostavno otputuješ. Zasad u jednom smjeru. Država ne tuguje zbog toga. Vjerojatno neki činovnik u mračnoj sobi uz šalicu kave smišlja način kako bi mogao početi oporezivati tvoju plaću u inozemstvu. Ali nije te briga. Sve ratove, bezuspješne prosvjede i fiktivne režije zaboraviš kad tvoj avion sleti na neko drugo tlo.

Nije važno što radiš, važno je samo da imaš priliku raditi i, na kraju krajeva, zaraditi novac koji je, nažalost, neophodan za život. Mladi odlaze jer je jedina prilika koju u svojoj državi mogu dobiti rad u trgovini. Sve mi se više čini da se Hrvatska polako ali sigurno pretvara u jedan veliki shopping centar u kojem ćemo u skoroj budućnosti u jednoj smjeni raditi, a u drugoj smjeni provoditi svoje slobodno vrijeme.

Poruka mlađima

Čovjek nije otok. Ni kuća ni stablo. A život nije nešto što bjesomučno vežeš uz prostor. Život je ono što i kako živiš, a ono što jesi i što voliš, svejedno ljubomorno nosiš u srcu. I ono je tamo gdje si ti. Svi mi možemo promijeniti (barem svoj) svijet. Umjesto u prošlost gledajte u budućnost. Prihvatite tehnološka čuda koja imate na dlanu i istražujte. Kada odabirete srednju školu, ne idite linijom manjeg otpora nego razmislite što se traži. Treba li svijet još filozofa ili stručnjaka za informacijske tehnologije? Otkrijte svoj potencijal i razvijte ga pa budite stručnjaci u onom što radite i uživajte u tome.

Zemlja znanja? Ne može postojati bez onih koji cijeli život uče i razvijaju se. To budite vi! Vjerujte svojim roditeljima koji vam kažu da možete sve. Jer možete, ako se dovoljno potrudite.

A trava je zbilja zelenija kad si sretan i ispunjen kao osoba i profesionalac, a sreća se, srećom, ne veže uz mjesto prebivališta.

IRSKA

Službeni naziv: IRSKA

Površina: 70 273 km2

Broj stanovnika:oko 4.588.252 milijuna

Glavni grad: Dublin

Klima: oceanska, s mnogo vlage, velikom naoblakom i malo sunčanih dana

Valuta: euro

Službeni jezik:irski i engleski

Zanimljivosti o državi: –  Irska je europska država koju zbog zadivljujućeg prirodnih ljepota nazivaju još i smaragdnim otokom

  • Dublin se ponosi činjenicom da ima jedan pub na svakih 100 stanovnika glavnog irskog grada
  • Drisheen je nacionalno irsko jelo. Riječ je svojevrsnom tipu krvavice koji se radi od svinjskog mesa, kravlje, svinjske i ovčje krvi, kruha, zobenih pahuljica i masnoća.

 

Lucija Topić, 6.b