Kategorija: U sjećanje

Objavljeno

Dijana Putnik

12. studenog 2022. napustila nas je Dijana Putnik, novinarka Portala grada Kaštela, žena čiji je rad godinama bio utisnut u sve pore gradskih zbivanja.

Rođena je u Splitu 1962. godine gdje je provela djetinjstvo i mladost te se školovala. Nakon cijelog niza zanimanja koje je radila, zadnjih 20-ak godina radila je kao novinar na TV i radio postajama, portalima i kratko u tiskanim medijima. Bila je uvijek poznata kao Ona koja se borila za male ljude koji su joj se obraćali za pomoć, za čitatelje, za istinu, kad god kome zatreba, usred dana, noći, nebitno…

Nebrojeno je puta na svoj specifičan način pisala o raznim temama prateći događaje i ljude našeg vremena. Tijekom godina brojne je članke napisala i o OŠ Bijaći nastojeći popratiti naše mnogobrojne aktivnosti. Od nje se oprostila i ravnateljica napisavši: Kad bi me nazvala telefonski i radi neke kratke informacije, razgovor bi se redovito odužio i obuhvatio niz tema… Tako je bilo i 31. listopada 2022., iako nismo znale da je to naš zadnji razgovor koji je završio dogovorom za skoro viđenje uz kavu i ćakulu bez kraja… Bila je ustrajna u planiranju odlaska u mirovinu gradeći snove o vremenu s obitelji i unučicama. Draga Dijo, generacijo, mirno sanjaj i neka te čuvaju anđeli.

Lana Certa, 7.a

Objavljeno

Snježana Pera

30. siječnja 1963. – 10. kolovoza 2022.

Neke tekstove naprosto ne znaš kako napisati jer se bojiš da nećeš biti dorastao. Ovo je, svakako, jedan od njih…

U svitanje dana 10. kolovoza, nakon višegodišnje borbe s teškom bolešću, napustila nas je naša kolegica Snježana Pera. Otišla je kako je i živjela, mirno, štedeći bilo koga dodatne boli. U OŠ Bijaći radila je od 2005. na radnom mjestu učiteljice engleskog i njemačkog jezika. Požrtvovnu, poštenu i empatičnu kakva je bila lako su prepoznavala neiskvarena dječja srca često imajući potrebu zagrliti svoju Teacher. Generacije koje su imale privilegiju nazivati je razrednicom u njoj su dobile svog najboljeg ambasadora, uvijek na strani djece i za djecu. U svakome je tražila ono najbolje želeći da makar jedna vrlina pojedinca nadvlada sve njegove mane.

Očito si, draga moja prijateljice, bila predobra za ovaj, ljudskom rukom, iskvaren svijet…

Posebni ljudi su u našim srcima i kad nisu pored nas!

Ivanica Debak Banović, prof.

Objavljeno

Irena Vrkljan

(21.8.1930. – 23.3.2021.)

Irena Vrkljan hrvatska je književnica rođena u Beogradu gdje je završila osnovnoškolsku naobrazbu. Gimnaziju je polazila u Zagrebu, a školovanje nastavila na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirajući arheologiju i germanistiku te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Pjesnikinja, prozaistica, radio-dramatičarka, esejistica i prevoditeljica na književnu je scenu stupila u razdoblju krugovaša poezijom nadrealističke tematike. U to je vrijeme sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora. Bila je dugogodišnja urednica TV emisije Portreti i susreti za koju je napisala sedamdesetak scenarija o domaćim umjetnicima. Objavila je djela na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Dobitnica je gotovo svih relevantnih književnih nagrada, od nagrade Tin Ujević (za poeziju) 1982., nagrade Ksaver Šandor Đalski (za najbolje prozno djelo u Hrvatskoj u 1984/85.), Goranove nagrade 1986., Nagrade HAZU za književnost 2000., nagrade Vladimir Nazor 2005. za životno djelo, te nagrade Kiklop za pjesničku zbirku godine 2014.

“(…) Oh, koliko su važni svi ti suputnici i uvijek se premalo brinemo o njima, dok to možemo, je često samo egoistično buljimo u sliku vlastitog života, u vlastite brige i nevolje, zaboravljamo čak i prirodu, ljude na ulicama, vidimo samo tamu u kojoj sve nestaje jer nam je pogled mutan, nepravedan.”

Irena Vrkljan, Protokol jednog rastanka

Objavljeno

200. obljetnica rođenja slavnoga pjesnika – Petar Preradović (1818. – 1872.)

Petar Preradović bio je hrvatski pjesnik, prevoditelj i vojnik te predstavnik romantizma iz prve polovice 19. stoljeća. Preradovića su mnogi opisivali kao generala koji je u duši bio pjesnik, a čije je stvaralaštvo bilo protkano duhom ilirizma.

Petar Preradović rodio se 19. ožujka 1818. u Grabrovnici pokraj Pitomače. Otac mu je bio austrijski podčasnik pa ga je majka, nakon očeve smrti, poslala u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Kao časnik službovao je u Milanu, Zadru, Zagrebu, Cremoni, Beču i drugim mjestima Habsburške Monarhije, a sudjelovao je u gotovo svim tadašnjim ratnim pohodima austrijske vojske. Karijeru je završio u činu generala, a početkom 1850-ih bio je pobočnik bana Josipa Jelačića.

Jezik i domovina kao temeljno nadahnuće

Pjesme je počeo pisati na njemačkom jeziku, a školujući se i službujući u vojsci izvan domovine, u jednome je životnom razdoblju gotovo zaboravio materinski jezik. Inače je govorio mnogo europskih jezika, ali je iznad svega počeo cijeniti hrvatski. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim djelovao je na njega sudbonosno jer je nakon tog poznanstva počeo pisati na hrvatskom, a domoljubni zanos toliko ga je ponio da su mu jezik i domovina postali temeljno poetsko nadahnuće. Najplodniji je i najomiljeniji pjesnik ilirskoga, preporodnog doba koji je slavio ljepotu jezika jer je upravo u jeziku vidio i budućnost naroda iz kojega je ponikao. O hrvatskom jeziku zapisao je: Ljub si rode, jezik iznad svega, u njem živi, umiraj za njega! Po njemu si sve što jesi! Preradović se zanimao za hrvatski jezik, rodoljublje i vjeru, a u domoljubnim pjesmama Zora puca, Putnik, Rodu o jeziku, Jezik roda moga osjeća se oduševljenje što se narod nacionalno budio. Preradović nije pisao samo tada popularne budnice, nego i ljubavnu i refleksivnu poeziju, a njegov opus broji budnice, sonete, odu, prigodnicu, himnu, baladu, elegiju, romance i nadgrobnice. Preradović je bio pomalo mračan pjesnik, a za takve je stihove oslonac imao u vlastitom nesretnom intimnom životu: umrli su mu žena i djeca, a ženio se tri puta. Najpoznatije su njegove ljubavne pjesme Mrtva ljubav i Miruj, miruj srce moje, koja je i uglazbljena.

Veliko ime

Preradović je od posljedica bolesti 1872. preminuo u austrijskom mjestašcu Fahrafeldu, a nakon sedam godina njegovi su posmrtni ostaci preneseni u arkade na zagrebačkom groblju Mirogoj. Cjelokupnim je opusom zauzeo jedno od vodećih mjesta u hrvatskoj književnosti, a književnik August Šenoa održao je nadahnut govor te spjevao „Himnu Petru Preradoviću” koju je uglazbio Ivan pl. Zajc. Za kraj, zanimljivo je spomenuti da, iako ga svi znamo kao Cvjetni trg u Zagrebu, njegovo pravo ime nosi naziv Trg Petra Preradovića u čast ovog velikog hrvatskog pjesnika. Njemu u čast, u Malom Lukoranu na otoku Ugljanu ukrašena je i mozaik klupa za koju se smatra da je bila klupa na kojoj je napisao stihove prve tiskane pjesme. U ožujku prošle godine, povodom njegova 200. rođendana, u njegovoj je rodnoj kući u Grabrovnici održan koncert kojim mu se htjela odati počast i izraziti zahvala za sve njegove zasluge.

Lucia Pera, 7.b

spomenik Petru Preradoviću

Objavljeno

Posljednje zbogom dragom prijatelju naše škole – Jakša Fiamengo (26. 11. 1946. – 27. 12. 2018.)

Osim gubitka Olivera, 2018. godinu obilježio je odlazak još jednog velikana – Jakše Fiamenga. Samo pet mjeseci nakon smrti svog velikog prijatelja i suradnika Olivera Dragojevića, 27. prosinca 2018. godine, u 73. godini života, napustio nas je i hrvatski akademik, pjesnik, književnik i novinar Jakša Fiamengo.

Jakša Fiamengo rođen je 1946. godine u Komiži na Visu, a živio je u Splitu. Javnosti je poznat i kao autor nekih od najpopularnijih Oliverovih pjesama kao što su: Nadalina, Piva klapa ispo’ volta, U prolazu, Promenade, Karoca gre i Sutra će te ponit… Jakša Fiamengo (26. 11. 1946. – 27. 12. 2018.) Iza sebe je ostavio preko 450 uglazbljenih stihova koje su otpjevali mnogi velikani hrvatske glazbe, a napisao je i 16 knjiga poezije. Za svoje radove osvojio je više od 50 nagrada, a 2018. godine dobio je i Porina za životno djelo. Jakša Fiamengo, zajedno s Duškom Mucalom, bio je gost na našoj 13. ČAkavskoj večeri pod nazivom A život gre daje…, koja se održala 28. 4. 2004. godine u Pastoralnom centru u Kaštel Lukšiću. Srcem prepunim tuge, opraštamo se od našega dragoga gosta…

Martina Kolak, 7.a

O GALEBU, JUBAVI I VAPORU /POZDRAV IZ NAŠI KAŠTILI – OLIVERU/

Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat

Na osami pokraj mora, nad pučinon tebe gledat.

Još jednon da se rodi nemirno ovo tilo

Zvizdu će istu slidit i bit će ča je bilo.

I nek projdu sve obilance, svi lipi gušti i sve užance.

Da bar zadnju uru buden ča san bija

Ča je život vengo fantažija.

Infiša san u te nemoj mi zamirit

Mislija san vrime sve će to prominit.

Uvik kad san s tobon, ja san ka i dite

Zaboravin odma svoje kose side.

Dal’ te bude ove pisme zvuci, moja jubav nek ti je pri ruci.

Viruj u jubav i sačuvaj nju, viruj u jubav u dobru i zlu.

Jer cilega života ja san tija samo nju.

Za mrvu jubavi, nismo svi rođeni.

Brodovi sreće odlaze, odlaze da se ne vrate.

Još jedna evo pada noć, radosti moja, zbogon, moran poć.

A ča drugo mogu prijatelji niman, puno nji je bivših, a i ja ću s njima.

Vapor je u luci i na me čeka, ostaje mi samo posteja meka.

Zbogom ostaj jubavi i ne ostavljaj me sad. A sad adio, a sad adio, i ko zna gdje i ko zna kad. ….

 

Olivere, rekli smo ti samo malo ČA smo tili… Snivaj, Galebe, i primi pozdrav iz naši Kaštili! *Neke od najljepših Oliverovih stihova, od kojih je većinu napisao Jakša Fiamengo, sabrao je naš učitelj Mario Radunić u oproštajnoj pjesmi za Olivera.

Jakša Fiamengo i Oliver

Jakša Fiamengo i ravnateljica Jadranka Šošić – 3. susret Dica I ČAkavica

Objavljeno

Odlazak legendarnog „morskog vuka” – Oliver Dragojević (7. 12. 1947. – 29. 7. 2018.)

Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija… Ovim stihom opraštamo se od izuzetnog pjevača Olivera Dragojevića koji je bio gost na 9. ČAkavskoj večeri koja je i dobila ime upravo po njegovim stihovima (ČA je život vengo fantažija…). 9. ČAkavska večer održana je u hotelu Palace 26. 4. 2000. Uz Olivera, gost nam je tada bio i njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj Boris Dvornik.

Oliver Dragojević rođen je 7. prosinca 1947. u Veloj Luci na Korčuli. Odrastanje mu je bilo teško, oskudno i obilježeno smrću u obitelji. Međutim, kod Dragojevića je uvijek bilo svirke i pjesme. Kad je imao pet godina otac mu je darovao usnu harmoniku, a vremenom je naučio svirati klavir, klarinet i gitaru. Završio je osnovnu i srednju glazbenu školu, a svoju je školu za pjevača prošao u raznim klubovima u inozemstvu.

Trnovit put do zvijezda

Od sredine 60-ih pjevač je i orguljaš splitske grupe Batali u kojoj stječe lokalnu popularnost pa mu Zdenko Runjić ukazuje povjerenje kao interpretu njegove pjesme Picaferaj na Festivalu zabavne glazbe Split 1967. Njegov prvi nastup na festivalskoj pozornici prolazi nezapaženo pa sljedećih nekoliko godina provodi u međunarodnim angažmanima. Nakon povratka u domovinu, kratko je član Dubrovačkih trubadura i prve postave splitskog Mora. Na Prokurative se vraća 1974. skladbom Ča će mi Copacabana kojom osvaja prvu nagradu publike.

Fenomen hrvatske pop glazbe

Godinu kasnije dobiva priliku u legendarnoj dalmatinskoj šansoni Galeb i ja. To je za njega prekretnica jer nakon toga potpisuje diskografski ugovor te počinje suradnju s Runjićem koja je već 1976. rezultirala velikim nacionalnim hitom Skalinada. Do početka 80-ih Runjićeve su pjesme (Malinkonija, Romanca, Oprosti mi, pape, Poeta, Vjeruj u ljubav, Nadalina i Piva klapa ispo’ volta) Oliveru osigurale status jednoga od vodećih imena tadašnje pop scene. Njihova se suradnja nastavila tijekom desetljeća u pjesmama kao što su Infiša san u te, Karoca, Dišperadun, Stine, Žuto lišće ljubavi, Svirajte noćas za moju dušu… Na prvoj dodjeli nagrade Porin 1994. skladba Cesarica pobjeđuje u čak dvije kategorije, a to je Olivera ohrabrilo i dalo uzlaznu putanju njegovoj daljnjoj karijeri. Oliverova diskografska i koncertna aktivnost te medijska promocija učinili su ga jedinstvenim fenomenom hrvatske pop glazbe, a sve to ga je dovelo do trijumfalnih koncertnih nastupa u Londonu i Parizu.

Oliverov trag u beskraju

Legendarni nas je pjevač napustio 29. srpnja 2018. u 71. godini od posljedica raka pluća. Više od deset tisuća Splićana svog je sugrađanina, uz molitvu i njegove legendarne pjesme, ispratilo od Trga Franje Tuđmana preko Rive do gata Sv. Nikole, odakle je katamaranom isplovio prema rodnoj Vela Luci. Oliverov glas, interpretaciju, pjesme, emociju i životnu jednostavnost pamtit će generacije ljudi iz Hrvatske i cijele regije. Svojim jedinstvenim glasom i osobnošću, ostavio nam je trag u beskraju…

Maja Gurdon, 7.b

Posljednji pozdrav Olivera

Ravnateljica Jadranka Šošić s Oliverom Dragojevićem

 

Objavljeno

BABUSKARA I ŽENTURAČA KOJA NAS JE ZADUŽILA

MARIJA JURIĆ ZAGORKA (2. 3. 1873. – 29. 11. 1957.)

Piše: Kristina Ćuk, 8. a

Jedan od najboljih primjera zatupljenosti i diskriminacije u hrvatskom društvu kroz povijest slučaj je književnice i novinarke Marije Jurić Zagorke, umrle prije 60 godina.

Već smo čuli za previše ljudi koji su se rodili i živjeli ispred svoga vremena. „Da, nažalost, istina“, reći će većina, no koliko je to doista na žalost? Zasigurno, bilo je teško cijeli život biti neprihvaćen, neshvaćen, odbačen samo zato što se ne uklapaš u okvire zajednice i društvenih normi, no tu je veliki paradoks! Takvi su ljudi unaprijedili društvo, ono isto koje ih je odbacivalo i omalovažavalo. Jedan je od najboljih primjera zatupljenosti i diskriminacije u hrvatskom društvu kroz povijest slučaj književnice i novinarke Marije Jurić Zagorke, umrle prije 60 godina.

Nezamislivi nemar

Ženi koja je toliko pridonijela hrvatskom književnom razvitku i otvorila ženama put u novinarstvo, do 2006. nije se znao niti datum rođenja! Kada je knjižničarka i sudionica ženskog pokreta 80-ih Slavica Jakobović-Fribec krenula u rasvjetljavanje Zagorkine prošlosti, od novinara Josipa Grbelje saznala je informacije o njezinom rođenju:

„Marija Jurić, krsnim imenom Mariana, rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdodyja, Marijina krsnog kuma.“

Odrasla je na imanju Golubovec nedaleko od Krapine gdje su se Jurići preselili nakon njezina rođenja. Prve privatne poduke primala je na mađarskom jeziku s plemićkom djecom. Iako iznimno darovita i inteligentna, nije joj omogućeno daljnje školovanje, već su je maloljetnu udali i poslali u Mađarsku. Od bračnog je života odustala tri godine kasnije kada je pretrpjela nervni slom i pobjegla u Zagreb.

Zagorkina borba

U Zagrebu ulazi u samostalan i neovisan život te započinje mukotrpan put kao prva hrvatska žena koja se bavila novinarstvom. Zaposlena je 1895. – 1910. u redakciji Obzora, uglednih zagrebačkih dnevnih novina. Tekstove piše pod muškim pseudonimima: Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica. Najpoznatiji, Zagorka, odabire iz ljubavi i empatije prema hrvatskom puku.

Kao njezin poznati mecena spominje se Juraj Strossmayer i pod njegovim pokroviteljstvom 1910. prestaje s novinarskim radom i počinje pisati povijesne romane što potiče rast njezine popularnosti među čitateljstvom. Ti su romani u nastavcima (njih 40) slikovito opisali zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća, a izlazili su kao prilog u Jutarnjem listu 20-ih godina. Izlaskom romana Grička vještica i Gordana dobiva u narodu nadimak Grička vila i Kraljica Hrvata. No unatoč rastu popularnosti i prihvaćanju puka, profesionalna kritika i sami kolege nikada joj nisu bili skloni.

Tridesetih godina prošlog stoljeća vraća se novinarstvu i feminističkom pokretu. Samostalno pokreće i uređuje časopise Ženski list i Hrvatica uz koje objavljuje i roman Mala revolucionarka. Sudjeluje i u pokretanju Društva hrvatskih književnica te podupire mlade generacije autorica. Društvo radi i na adaptaciji Šenoinih romana, a njih 14 izvedeno je u HNK do 1940. godine.

Za vrijeme NDH ustaše zabranjuju Hrvaticu i njoj plijene imovinu. Na rubu očaja, pokušala je počiniti samoubojstvo, no i nakon grubog pada opet je ustala i 50-ih godina, iako narušena zdravlja, nastavlja angažman za ravnopravnost žena u društvu držeći brojna predavanja. Širenje feminizma i borba za emancipaciju žena osiguravaju joj još veće neprijateljstvo i zajedljivost od strane muških kolega čija ju je netrpeljivost pratila od početka (Matoša početkom stoljeća, u tridesetima i Krleže). Njihovo omalovažavanje i kreativno izražavanje kroz smišljanje pogrdnih imena za Zagorku (muškobanjasta baba) i dodavanje ružnih epiteta obeshrabruje sve koji su se željeli ozbiljnije baviti njezinim radom dok je još bila živa.

Naknadna pamet

No čitalačka joj je publika i dalje iskazivalo vjernost nadijevajući djeci imena njezinih popularnih likova Siniše, Nere, Gordane i Jadranke, pa i njezino umjetničko ime – Zagorka.

U drugoj polovici 20. st., razvitkom društva dolazi i do postupnog općeg prihvaćanja Zagorkina lika i djela; sedamdesetih se objavljuju njezina sabrana djela, a osamdesetih je vrednovana i kao značajna književnica. Čak se počinje i hvaliti originalan, svjež stil prve političke novinarke. Veliko priznanje dobiva i od pisca i književnog povjesničara Pavla Pavličića u njegovim Pismima slavnim ženama. „Najčitaniji hrvatski pisac nije zapravo pisac, nego spisateljica“, navodi on, dajući joj tako posebno priznanje stavljajući naglasak na bit ženskog roda.

Osim detalja iz života jedne od najznačajnijih žena hrvatske književnosti i pionirke hrvatskog novinarstva, njezine impresivne biografije, neustrašivog duha i nepokolebljive želje za životom, još jednom smo se podsjetili na neke sramotne situacije u društvu. Možemo se zapitati koliko je krive prioritete i vrijednosti imalo primitivno hrvatsko društvo u Zagorkino vrijeme. Dok je naš jezik u opasnosti, jača mađarizacija i borimo se za samostalnost, naši se „muškarčine“ boje pustiti jednu iznimnu ženu među svoje redove. Ženu čiji im je potencijal, talent i žar trebao… No ono pozitivno i ključno za relativno sretan kraj Zagorkine priče jest njezin nepokolebljiv duh i snaga da bude produktivna i plodna na području novinarstva i književnosti, kao i u pokretu za prava žena, unatoč stalnim osudama i napadima zbog kršenja društvenih normi.

Marija Jurić Zagorka