Živite punim plućima!
Na jednoj školskoj priredbi prije godinu-dvije najavili su ga kao najpoznatijeg učenika OŠ Bijaći, zbog čega je Stipi – danas učeniku 8. b razreda – bilo neugodno. Ali kad malo bolje promislimo, ta tvrdnja nije bila daleko od istine. Otkako je krenuo u prvi razred, isticao se te smo o njemu pisali u svakom broju naših Kapljica. A pisao je i on, kao novinar. Uredništvo je smatralo da u 8. razredu, pred rastanak, mirita jedan intervju.
- Stipe, svestran si. Što te od tvojih interesa ipak najviše zanima?
Najviše me zanima gluma, glazba, sport, ma svašta…
- Kada si otkrio ljubav prema glumi?
Već u 1. razredu počeo sam dobivati prve nagrade za scenski izraz. Otkrila me moja učiteljica Katarina Radman na čemu sam joj vrlo zahvalan. Počeo sam glumiti i na ČAkavskim večerima naše škole u 1. razredu. Prva je bila u Jelsi na otoku Hvaru. I evo, glumio sam nakon toga svake godine. U 2. razredu upisao sam se u Kaštelansko dječje kazalište Škatula gdje sam, osim glume, stekao i dobre prijatelje. Spoj glume, prijateljstva i zabavnih putovanja; bio je to pun pogodak.
- S glumom te svi poistovjećuju. Što radiš u slobodno vrijeme, a da nije gluma?
Družim se s prijateljima; šetamo, lovimo ribu ili lignje, gradelajemo, igramo PlayStation. Provodim vrijeme s obitelji…
- Zanima te glazba. Ranije si pjevao u školskom zboru. Danas?
Zanima me glazba. Kako postajem stariji, sve više. Volim modernu glazbu, ali uživam i otkrivajući starije bendove i pjevače, i domaće i strane. Moj djed je svirao gitaru cijeli život te je, kako je bio i stolar, napravio posebno za mene električnu gitaru od punog drva. Počeo sam učiti prve akorde, pa tko zna…
- Što je s informatikom, zanima li te i dalje? Znam da je bilo razdoblja kada si mislio da je možda to tvoj poziv.
Informatika me puno zanima. Već sam se okušao i u popravljanju rodbinskih laptopa i mogu reći da mi ide i da mi je to jako zanimljivo. Samo, tehnika se svakim danom mijenja i usavršava, teško je pratiti sve to…
- A fotografija? I tu si istraživao. Što voliš fotografirati?
Volim fotografirati. Tata mi je fotograf pa sam imao prilike rukovati malo jačim aparatima i fascinantno je koliko dobra može ispasti fotografija. Volim fotografirati detalje u prirodi, neko su mi vrijeme bili zanimljivi avioni pa sam ih dočekivao blizu piste, ali najzanimljivije je ipak vedro noćno nebo, zvijezde, mjesec i to… Za to mi je trebalo puno opreme i puno učenja da bih dobio fotografije kojima sam bio zadovoljan.
- Stalno razgovaramo o kulturi i umjetnosti. Voliš li sport?
Volim sport. Trenirao sam prije rukomet, ali sam zbog puno obveza odustao, no često igram s prijateljima nogomet ili košarku. Volim i plivati. A i pratim sva nogometna zbivanja, klubove, reprezentacije… Volim taj nogometni svijet, baš.
- Uspješan si učenik, imaš sve petice. Ipak, vjerujem da su ti neka područja izazovnija od drugih. Koji ti je predmet u školi najmanje drag?
Likovni. Zato što mi crtanje baš ne ide. Uvijek mi ispadne drugačije nego što imam sliku u glavi. Ali nastavnica me razumije pa se lakše izdrži i to.
- Iza nas je dugih osam godina… Uskoro nas čeka rastanak. Kako se osjećaš jer se bliži kraj osnovne škole?
Osjećam da je to velika prekretnica na našem putu. Ma koliko smo bili bučan i težak razred, nekako mi je teško što ćemo se rastati. Kad sad pogledam sve skupa, bilo je izazovno, lipo, a ponekad i teško. Sve je to dio našeg odrastanja. S druge strane, veselim se novim putevima koji nas čekaju.
- Spominješ novi put. Koji su tvoji planovi za budućnost?
Planovi… nisam još načisto što bih htio biti. Puno toga me zanima pa mislim da će gimnazija biti dobar izbor. Ona će mi samo produžiti vrijeme u kojem se moram odlučiti. Svašta bih htio biti i raditi kada narastem, nisam još siguran… Imam ideja, ali još se mijenjaju… U svakom slučaju, želim postati dobar čovjek.
- Vratimo se još malo… Sjećaš li se svojih prvih nagrada? Za što si ih dobio?
U 1. razredu pobijedio sam na 1. Balogijadi u Svetom Petru Čvrstecu, rodnom mjestu Zvonimira Baloga. Recitirao sam njegovu pjesmu i tamo sam upoznao glumicu Barbaru Rocco i Balogovu kćer i suprugu koje su me posebno pohvalile. Nakon toga sam svake godine prvonagrađen na Balogijadi pa se tamo osjećam kao kod kuće. U trećem razredu sam pobijedio na Kanižajadi u Zagrebu pa na Čakavskom saboru u Žminju (i za literarni i za scenski izraz)… i tako sam shvatio da mi to stvarno ide i da me ljudi vole gledati, a da ja u glumi uživam…
- Kako pamtiš LiDraNa? Kažu da su to posebni susreti.
Bio sam na državnim LiDraNima za scenski izraz u 4. i 5. razredu u Vodicama te u 6. razredu u Vinkovcima. To su nezaboravna iskustva. Neki drugi svijet. Tu sam upoznao djecu sličnu sebi i vidio sam i naučio svašta. Bude to baš lipo.
- Osim za scenski izraz dobio si puno nagrada i za pisanje pjesama. Koju si prvu pjesmu napisao i kada?
Prva pjesma koju sam napisao zvala se Tija bi. To je bilo u 2. razredu. Pjesma je na dijalektu, kratka, iskrena, i valjda su je zato ljudi prepoznali. S njom sam nagrađen na natječaju Pupačić i ja, ali kasnije je ta ista pjesma prvonagrađena i u Žminju i na Kanižajadi u Zagrebu. Kasnije, kada sam vidio da mi ide slagati riječi u pjesmu, počele su se nizati nagrade, nekoliko godina u Žminju, pa nekoliko godina na natječaju Josip Pupačić i ja, nagrada na Nazorovim danima u Postirima na Braču, pa Ča-more-judi na Šolti, pa na Šimićevim susretima u Grudama, na natječaju Vesne Parun u Zagrebu, pa Ivane Brlić Mažuranić u Ogulinu, na našem natječaju ČA u versin, riči i pinelu, Tin i ja u Vrgorcu. Posebno sam ponosan i na nagradu Mate Lovraka u njegovom rodnom mjestu Velikom Grđevcu, a nekoliko puta san nagrađen i na natječaju Vatrogasne zajednice. Bilo je toga još…
- Obično pjesnike doživljavamo kao povučene osobe, a ti si baš društven. Kako to objašnjavaš?
Možda zato što nisam pjesnik. Samo vješto baratam riječima i dobro ih slažem. Ide mi to, ali ne mogu reći da me to nešto vuče. Društven stvarno jesam. Volim se družiti sa svima.
- Kada si naučio čitati? Navodno postoji anegdota s tehničkim uređajima…
Je (smijeh), čim sam progovorio, počeo sam čitati marke tehničkih uređaja, i poznate i nepoznate. Moji su mislili da to slučajno znam, ali očito sam ja tu prespajao, prepoznavao i pamtio slova, tko će znati… Kad sam imao tri i pol godine, uzeo sam novu slikovnicu i pročitao je bez greške svojim roditeljima. Bili su iznenađeni jer nisu imali pojma ni da znam jedno slovo. Iako sam znao čitati, nisam često čitao, ne mogu reći da me to vuklo, samo sam čitao ono što me zanimalo… Ni sada ne stignem čitati baš puno iako možda ljudi misle drugačije jer sam pobijedio i na državnom Natjecanju u čitanju naglas u Sisku u 6. razredu.
- Možeš li uopće izdvojiti susrete, nastupe i nagrade koje posebno pamtiš?
Osim uvijek tople atmosfere na Balogijadi koju organizira Tomislav Hrebak, pamtim posebno i Čakavski sabor u Žminju u organizaciji Alvijane Klarić.
- Htjela bih te pitati nešto vrlo osobno. Kako je biti jedinac?
Reći ću kratko: i lijepo i teško.
- Bilo mi je drago razgovarati s tobom, pretresti različite teme. Imaš li što dodati za kraj?
Imam. Prije svega želim zahvaliti svojoj učiteljici Katarini i razrednici Luciji Carev što su prepoznale moje talente i usmjeravale me. Naravno, i ravnateljici Jadranki Šošić koja uvijek podržava sve projekte.
I poruka na kraju, za neku novu dicu: slijedite svoje snove i živite punim plućima…
Razgovarala: Marijeta Benutić, 8. b
