Dragutin Tadijanović – pjesnik uspomena i zavičaja
Pripremio: Tin Martinko, 7. c
Dragutin Tadijanović (Rastušje, 4. studenog 1905. – Zagreb, 27. lipnja 2007.), bio je najdugovječniji hrvatski pjesnik, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (danas HAZU), predsjednik Društva književnika Hrvatske, predložen za Nobelovu nagradu, počasni građanin grada Zagreba. Pjesme počinje pisati u trinaestoj godini. Objavio je dvanaest knjiga pjesama (Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme itd.). Pjesme su mu prevedene na dvadeset stranih jezika i uvrštene u domaće i strane antologije lirike. Povremeno je prevodio poeziju s češkog, njemačkog i francuskog. Osim poezije Tadijanović je pisao i autobiografsku prozu te književnopovijesne studije i rasprave. Uredio je sabrana djela brojnih pisaca. Bogatim književnim stvaralaštvom ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti.
