Jahanje u Kaštelima
Može se reći da volim sve što vole mladi, samo mi je draži stvarni svijet od onog virtualnog. Oduvijek volim životinje i ponosna sam vlasnica pasa, no imam još jednu, posebnu ljubav – konje.
Za moju ljubav prema konjima „kriva“ je moja starija sestra koja se prva u našoj obitelji počela baviti jahanjem. Roditelji su joj, kad je krenula u tu avanturu, čak i kupili konja (zapravo kobilu). Bila je to Vadi, a držali smo je na farmi obiteljskih prijatelja, iste obitelji kod koje i ja sada jašem. Čim me sestra dovela, odmah sam se zaljubila. Obično me ona i vodi na jahanje, a kada ne može, uskaču roditelji.
Jahanje je sport koji ima različite aktivnosti: disciplinu, tehniku i natjecateljske elemente te zahtijeva dobru tjelesnu kondiciju, preciznost i najvažnije – sklad između konja i jahača. Postoje različite discipline, poput dresurnog jahanja, preponskog jahanja, daljinskog jahanja. Jahanje je fizički korisno; jača mišiće i pomaže sagorijevanju kalorija te pozitivno utječe na kognitivne i emocionalne sposobnosti. Konji imaju i terapeutski učinak pa na jahanje svoje najmlađe često dovode i roditelji djece s teškoćama.
Plemenita bića
Konji su sisavci iz porodice neparnoprstaša, poznati kao plemenite, snažne i izdržljive životinje koje žive u krdima. Tijekom povijesti bili su ključni za poljoprivredu i prijevoz, a danas se najčešće koriste kao kućni ljubimci ili za sportske svrhe, iako se u nekim ruralnim područjima još uvijek koriste kao radne životinje.
Želite li nahraniti konja, važno je znati što mogu jesti: sijeno, slamu, voće, povrće, zob, kukuruz, ječam, travu, kruh… Konjska oprema sastoji se od sedla, podsedlice, deke, uzda, žvale, kolana, uzengija, povodca… Mogu se staviti štitnici i mrežica za uši.
U Dalmaciji postoji nekoliko mogućnosti za jahanje, uglavnom u Sinju i okolici gdje se nalaze konjički klubovi kao što su Konjički klub Alkar, Konjičko-galopski klub Piket, Konjički klub Mustang… I Kaštela svoje konje za trku imaju: Konjički klub Babič i Horseback riding, a u Planom kraj Trogira nalazi se Konjički klub Trogir Hanako. Ni jedan od ovih konjičkih klubova u Kaštelima i okolici nije natjecateljskog karaktera, već se rekreativno jaše.
Moja iskustva
Konjički klub Babič, koji ja posjećujem, djeluje otprilike pet godina. Isti vlasnik prethodno je držao konjički klub u Medenoj u Segetu kraj Trogira, ali je stradao u požaru. Sva sreća, uspjeli su spasiti gotovo sve konje. Samo jedan konj nije imao sreće i to baš Vadi, kobila moje sestre, koja je izgorjela u požaru.
Trenutačno je u klubu sveukupno 16 konja – četiri mužjaka i dvanaest ženki. To su sve posebni konji, a ja bih vas upoznala s nekima od njih…
Lili ima 18 godina. Slijepa je, ali je također prvi konj koji se daje za jahanje u konjičkom klubu Babič. Ja sam jahala i još jašem Lili. Ima jedno ždrijebe koje se zove Žul-Žul. Lili je bijeli konj s bež grivom, a njezin pomladak je razigrani smeđi konj s bijelom mrljom iznad njuške.
Nadar ima 18 godina i otac je svoj ždrebadi. On je sivo-bijeli konj s malim točkicama. Ima sivu grivu.
Spomenut ću i Aprilku. Imala je 19 godina kada je, nažalost, uginula prošlog ljeta. Ona je bila tamnosmeđe boje i imala je crnu grivu. Iako se zvala Aprilka, svi su je zvali Apri. Nikada nije imala ždrijebe.
Zanimalo me što o jahanju kaže jedna punoljetna jahačica:
– Odlučila sam se za ovaj sport zato što cijeli život volim konje i jahanje. Prvi konj kojeg sam jahala bila je kobila, zvala se Sisi. To je bilo u Sinju, a imala sam tada samo tri godine. Kad se govori o odnosu jahača i konja, vjernost je ključna: jahač treba biti vjeran konju, ali i konj jahaču.
Nije bila osobito rječita, ali mi je potvrdila ono što sam o odnosu jahača i konja i sama uočila. Na kraju se nameće zaključak; ono što mnogi zaboravljaju: sve su životinje jednako vrijedne, bile one u dobroj ili lošoj kondiciji. Nadam se da će vas informacije o mome hobiju potaknuti da se dodatno raspitate o konjima i mogućnostima jahanja u svojoj blizini.
Luce Buntić, 5. a
