U čudesnom svijetu Ivaninih likova

U čudesnom svijetu Ivaninih likova 

U pradavnoj prošlosti živjele su četiri sestre, otac i majka. Živjeli su u drvenoj kolibici na rubu Striborove šume. Njima je ta smeđa drvena koliba bila sve na svijetu. U njoj su imali sve što im je trebalo, od kreveta i naslonjača do kuhinje.

Jedna od sestara zvala se Lukrecija i bila je posebna. Mogla je razgovarati sa šumskim stvorenjima. Kada je to jednom povjerila roditeljima, svi su pomislili da je poludjela te su ju potjerali u začaranu Striborovu šumu. Prokleli su je i zapovjedili joj da se više nikada ne vraća. Mala Lukrecija silno je tugovala, ali je skupila snage i krenula u nepoznato. Prvo je naletjela na Domaće i zaplesala s njima vatreni ples. Kada su završili s plesom, krenula je dalje. Potom je srela Potjeha, ribara Palunka i Lutonjicu. Odlučila je posjetiti Regoča u Legengradu. Kad je stigla, vidjela je Regoča kako broji kamenje i vilu Kosjenku koja mu sjedi na ramenu. Započeli su razgovor.  

– O, Regoču! O, Kosjenko! Kako mi je drago upoznati vas! – rekla je Lukrecija. 

– I nama je drago upoznati tebe, Lukrecijo! –- rekli su Kosjenka i Regoč u isto vrijeme. 

– Što te uputilo van u ovako mračnu noć? – zapita Regoč. 

– Moji maja i otac protjerali su me zbog dara razgovora sa šumskim bićima, misle da sam poludjela.

– O, jadna Lukrecijo, tako mi je žao zbog tebe – rekla je Kosjenka. – Možeš ostati ovdje koliko god želiš. 

– Idemo u moju kuću – rekao je Regoč. 

Kada su došli do kuće, Lukrecija se iznenadila koliko je velika. Imala je ogromne prozore i bila je sva pozlaćena. Prozori su bili napravljeni od čistoga zlata, a vrata od najbolje hrastovine. U hodniku su se nalazile najljepše slike koje  ljudi iz ovoga svijeta nikad nisu vidjeli. 

– Regoču! Tvoja kuća kao da je nestvarna – reče Lukrecija. 

– Jelda! – odvrati Regoč. 

– Hajdemo unutra! – reče Kosjenka. 

Čim su ušli u kuću, Lukrecija je zaspala na krevetu. Ujutro je krenula na put. 

– Kosjenko! Regoču! Nedostajat ćete mi! Vidimo se neki drugi put! – reče Lukrecija.

– Vidimo se! Nedostajat ćeš nam – reče Kosjenka. 

Dugo je putovala mala Lukrecija. Prošla je svih sedam gora dok nije došla do najstrašnijeg dijela Striborove šume, dijela u kojemu je stanovala Istina. Malena Lukrecija uistinu se bojala. Tu se nalazio vladar šume, Stribor. Djevojčicu je bilo jako strah, ali nije odustala. Kročila je ravno naprijed. Odjednom je začula neki glas. Kao da je netko zove. Pred njom se stvorilo malo lane.  

– O, dijete, možeš li mi pomoći? Porezala sam se na trn. 

– Evo, pomoći ću ti, malena. 

– Hvala ti puno. 

Lukrecija je nastavila hodati dalje. Usred puta stvorio se zec s jajima u košarici. Zeko se začudio kada je ugledao tako milo dijete u šumi.  

– O, djevojčice, što te zaputilo u Striborovu šumu? 

– Odlučila sam otići daleko. Moja me obitelj prognala zbog ovoga dara… kao što možeš čuti. 

– O, jadno dijete, tako mi je žao zbog tebe. Neki ljudi jednostavno ne razumiju jedni druge. Evo ti jedno čokoladno jaje.

– Hvala ti, zeko. 

– A sada moram nastaviti dalje.

– Sretan ti put! 

I Lukrecija je krenula. Putovala je kroz gustiš, upoznavala i pomagala mnogim životinjama dok nije došla do kraja šume. Ugledala je Stribora a do njega svoju obitelj i veliko šareno selo. 

– Oj, Lukrecijo! – prozbori Stribor. – Moraš odabrati hoćeš li ostati živjeti u šumi ili ćeš se vratiti k svojoj obitelji i svem bogatstvu onoga svijeta. 

– O, milosrdni Stribore! To je tako lako odabrati. Odlučujem da ću ostati sa šumskim bićima jer se oni prema meni najbolje odnose! Oni su me prihvatili za razliku od ljudi. S njima se osjećam kao kod kuće, osjećam da ovdje pripadam. A ne kao u ljudskom svijetu gdje su me protjerali i zamrzili zbog mojega dara. 

– Razumijem te, draga Lukrecijo! Ljudi se boje prihvatiti sve što je drugačije jer im je to nešto novo strašno i umjesto da se suoče s tim, oni to samo tjeraju od sebe. Zato samo osobe poput tebe mogu ući u moju šumu. Želim ti sretan život ovdje u mojoj šumi s tvojim prijateljima. Nadam se da će ti život ovdje biti sretan.

– I ja se nadam, dragi Stribore. Neki se jednostavno boje, ali ja mislim da svima treba dati priliku. Ja sam svojoj obitelji pružila priliku, ali me oni nisu prihvatili. No bit će dobrodošli u ovoj šumi ako promijene mišljenje o meni. Do tada ću živjeti ovdje među sebi sličnima.

I tako je Lukrecija nastavila živjeti sa svojim šumskim prijateljima. Tko zna, možda joj se jednoga dana pridruži i neki član njezine obitelji.

Petra Prnjak, 8. c

KategorijeObljetnice