Kategorija: U sjećanje

MARIJA JURIĆ ZAGORKA (2. 3. 1873. – 29. 11. 1957.)

Piše: Kristina Ćuk, 8. a

Jedan od najboljih primjera zatupljenosti i diskriminacije u hrvatskom društvu kroz povijest slučaj je književnice i novinarke Marije Jurić Zagorke, umrle prije 60 godina.

Već smo čuli za previše ljudi koji su se rodili i živjeli ispred svoga vremena. „Da, nažalost, istina“, reći će većina, no koliko je to doista na žalost? Zasigurno, bilo je teško cijeli život biti neprihvaćen, neshvaćen, odbačen samo zato što se ne uklapaš u okvire zajednice i društvenih normi, no tu je veliki paradoks! Takvi su ljudi unaprijedili društvo, ono isto koje ih je odbacivalo i omalovažavalo. Jedan je od najboljih primjera zatupljenosti i diskriminacije u hrvatskom društvu kroz povijest slučaj književnice i novinarke Marije Jurić Zagorke, umrle prije 60 godina.

Nezamislivi nemar

Ženi koja je toliko pridonijela hrvatskom književnom razvitku i otvorila ženama put u novinarstvo, do 2006. nije se znao niti datum rođenja! Kada je knjižničarka i sudionica ženskog pokreta 80-ih Slavica Jakobović-Fribec krenula u rasvjetljavanje Zagorkine prošlosti, od novinara Josipa Grbelje saznala je informacije o njezinom rođenju:

„Marija Jurić, krsnim imenom Mariana, rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdodyja, Marijina krsnog kuma.“

Odrasla je na imanju Golubovec nedaleko od Krapine gdje su se Jurići preselili nakon njezina rođenja. Prve privatne poduke primala je na mađarskom jeziku s plemićkom djecom. Iako iznimno darovita i inteligentna, nije joj omogućeno daljnje školovanje, već su je maloljetnu udali i poslali u Mađarsku. Od bračnog je života odustala tri godine kasnije kada je pretrpjela nervni slom i pobjegla u Zagreb.

Zagorkina borba

U Zagrebu ulazi u samostalan i neovisan život te započinje mukotrpan put kao prva hrvatska žena koja se bavila novinarstvom. Zaposlena je 1895. – 1910. u redakciji Obzora, uglednih zagrebačkih dnevnih novina. Tekstove piše pod muškim pseudonimima: Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica. Najpoznatiji, Zagorka, odabire iz ljubavi i empatije prema hrvatskom puku.

Kao njezin poznati mecena spominje se Juraj Strossmayer i pod njegovim pokroviteljstvom 1910. prestaje s novinarskim radom i počinje pisati povijesne romane što potiče rast njezine popularnosti među čitateljstvom. Ti su romani u nastavcima (njih 40) slikovito opisali zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća, a izlazili su kao prilog u Jutarnjem listu 20-ih godina. Izlaskom romana Grička vještica i Gordana dobiva u narodu nadimak Grička vila i Kraljica Hrvata. No unatoč rastu popularnosti i prihvaćanju puka, profesionalna kritika i sami kolege nikada joj nisu bili skloni.

Tridesetih godina prošlog stoljeća vraća se novinarstvu i feminističkom pokretu. Samostalno pokreće i uređuje časopise Ženski list i Hrvatica uz koje objavljuje i roman Mala revolucionarka. Sudjeluje i u pokretanju Društva hrvatskih književnica te podupire mlade generacije autorica. Društvo radi i na adaptaciji Šenoinih romana, a njih 14 izvedeno je u HNK do 1940. godine.

Za vrijeme NDH ustaše zabranjuju Hrvaticu i njoj plijene imovinu. Na rubu očaja, pokušala je počiniti samoubojstvo, no i nakon grubog pada opet je ustala i 50-ih godina, iako narušena zdravlja, nastavlja angažman za ravnopravnost žena u društvu držeći brojna predavanja. Širenje feminizma i borba za emancipaciju žena osiguravaju joj još veće neprijateljstvo i zajedljivost od strane muških kolega čija ju je netrpeljivost pratila od početka (Matoša početkom stoljeća, u tridesetima i Krleže). Njihovo omalovažavanje i kreativno izražavanje kroz smišljanje pogrdnih imena za Zagorku (muškobanjasta baba) i dodavanje ružnih epiteta obeshrabruje sve koji su se željeli ozbiljnije baviti njezinim radom dok je još bila živa.

Naknadna pamet

No čitalačka joj je publika i dalje iskazivalo vjernost nadijevajući djeci imena njezinih popularnih likova Siniše, Nere, Gordane i Jadranke, pa i njezino umjetničko ime – Zagorka.

U drugoj polovici 20. st., razvitkom društva dolazi i do postupnog općeg prihvaćanja Zagorkina lika i djela; sedamdesetih se objavljuju njezina sabrana djela, a osamdesetih je vrednovana i kao značajna književnica. Čak se počinje i hvaliti originalan, svjež stil prve političke novinarke. Veliko priznanje dobiva i od pisca i književnog povjesničara Pavla Pavličića u njegovim Pismima slavnim ženama. „Najčitaniji hrvatski pisac nije zapravo pisac, nego spisateljica“, navodi on, dajući joj tako posebno priznanje stavljajući naglasak na bit ženskog roda.

Osim detalja iz života jedne od najznačajnijih žena hrvatske književnosti i pionirke hrvatskog novinarstva, njezine impresivne biografije, neustrašivog duha i nepokolebljive želje za životom, još jednom smo se podsjetili na neke sramotne situacije u društvu. Možemo se zapitati koliko je krive prioritete i vrijednosti imalo primitivno hrvatsko društvo u Zagorkino vrijeme. Dok je naš jezik u opasnosti, jača mađarizacija i borimo se za samostalnost, naši se „muškarčine“ boje pustiti jednu iznimnu ženu među svoje redove. Ženu čiji im je potencijal, talent i žar trebao… No ono pozitivno i ključno za relativno sretan kraj Zagorkine priče jest njezin nepokolebljiv duh i snaga da bude produktivna i plodna na području novinarstva i književnosti, kao i u pokretu za prava žena, unatoč stalnim osudama i napadima zbog kršenja društvenih normi.