Ja treniram taekwondo. To je dobar, ali i veoma zahtjevan sport. U taekwondou se uglavnom uče vještine samoobrane. Taekwondo je borilački sport koji potječe iz Koreje te se na polaganjima za viši pojas suci obraćaju na korejskom jeziku i na tom jeziku daju naredbe. U taekwondou imamo štitove, oklope, kacige i sve ostalo što je potrebno za našu sigurnost tako da se u tom sportu ne mogu zadobiti veće ozljede. Smatram da je to odličan sport i jako ga volim, ali kad svojim vršnjacima spomenem da treniram taekwondo, svi me začuđeno gledaju i govore mi da bi mi bilo bolje da se bavim nekim sportom kao što su rukomet ili nogomet. Mislim da taekwondo nije ništa manje zanimljiv ili manje važan od nogometa ili rukometa, jedino što nije toliko popularan u Hrvatskoj.
Mediji zasigurno imaju loš utjecaj na to jer većinom intervjuiraju rukometaše i nogometaše. Osobno nemam ništa protiv njih, ali na primjer Hrvatska ima prvakinje u taekwondou, sestre Anu i Luciju Zaninović koje nisu popularne toliko koliko neki nogometaš ili rukometaš. Njih dvije novinari puno manje intervjuiraju od drugih sportaša te na taj način smanjuju interes za taekwondo kod djece i mladih. Također, utječu i na stav da djeca mogu biti uspješna i popularna i u drugim sportovima. Ovi problemi bi se mogli riješiti edukacijom i prezentacijama o drugim, malo manje poznatim sportovima u Hrvatskoj. Želim zahvaliti svome treneru koji je zaslužan što se bavim ovim sportom. On me je zainteresirao i potaknuo da se upišem na taekwondo te da zavolim ovaj sport.
Antonio Tadić, 7.a