Komentar jedne sedmašice

Iza zatvorenih vrata

            Škola. Predstavljena kao sigurno, toplo i prijateljsko mjesto. Mjesto ispunjeno ljubavlju. Nekada je tako i bilo. Ulazak u školu značio je početak doživotnih uspomena punih smijeha, radosti, prvih ljubavi i, naravno, znanja potrebnog za napredak. Sa žarom su se slušale poticajne priče prije polaska u prvi razred naglašavajući iščekivanje kad će hrabra nožica kročiti u sigurnu luku. To nekada se čini davno. Sada je ta škola upala u nesigurnost, tugu, strah i nezadovoljstvo.  

  

            Moderno doba kao da je zaboravilo što škola znači djeci i kako je njezina uloga bitna za osobni rast i razvoj. Nekada sigurni odlasci pretvorili su se u uznemirene i neizvjesne korake. I dok smo mislili da se ružne scene događaju samo na TV-u i tamo negdje daleko, s vremenom je to daleko postalo sve bliže i bliže.Škola nije mjesto namijenjeno tragedijama, štoviše mjesto je koje ih ne smije imati. Škola je drugi dom! Dom u kojem trebamo učiti i družiti se! Gdje je nestala svijest o potrebi vraćanja škole djeci? Nikome u obrazovnom sustavu danas nije lako. Roditelji su s pravom prestrašeni jer djeca su njihovo najveće blago. Učitelji znaju da je odgovornost tih nekoliko sati na njima i žele pod bilo koju cijenu zaštititi svoje učenike. A učenici? Iako se na prvu čini da ih te stvari ne dotiču dugotrajno, ipak se na njihovim licima vidi zabrinutost i nesigurnost. U njima raste strah da je budući počinitelj zločina možda baš među njima. Svi su dovedeni pred zid. Zasigurno svi žele isto – povratak sigurnosti u škole, no na koji način? Uvele su se nove mjere, novi protokoli. Vrijeme će pokazati koliko su efektivni, no posljedice su već vidljive. Ono što odrasli misle da štiti djecu, zapravo ih dodatno ograničava i straši. Dječjim očima gledano, zabrana izlaska izvan vanjskih prostora školske ustanove tijekom velikog odmora i nemogućnost dodatnog zadržavanja na školskim hodnicima ovaj svijet čine puno drugačijim. Teško im je prihvatiti situaciju. Traže objašnjenja i razloge znajući da će im odgovori slomiti velika i nježna srca. Možda se te stvari čine beznačajnima, ali ne! Sadržaj se može pronaći u knjigama, znanje se može prenijeti i u drugačijim okolnostima, ali biti dio ekipe, pronaći svoje mjesto pod suncem, razviti osjećaj za druge – toga nema u knjigama i na internetu. Ostali su bez uspomena zbog nekih pojedinačnih izoliranih slučajeva. Treba li dozvoliti da toliko utječu na svakodnevicu? Trebaju li mediji dodatno potpirivati strah i neizvjesnost dajući prostor tim nesretnim pojedinicima željnima pažnje i minute slave. Ne! Raditi na prevenciji, biti empatični, primijetiti nečije nezadovoljstvo, pružiti ruku, pomoći, osvrnuti se na svijet oko sebe – to je jedini protokol za sigurnost.

            Škole. Predstavljene kao sigurne i tople, danas su tmurne,  bez vedrih emocija. Čak i mala djeca gledaju sa sjetom prošlost iza zatvorenih vrata. Vratite im djetinjstvo. Vjerujte u sebe, vjerujte u njih, vjerujte u dobro!

Nina Sučić, 7. a