Složit ćemo se da su učenici razredne nastave skloniji čitanju prema slobodnom izboru, češće će posegnuti za nekom neobveznom knjigom i neće zazirati od broja stranica kao učenici viših razreda. Zbog toga smo odlučili ispitati čitateljske potrebe i interese učenika četvrtih i osmih razreda naše škole u nadi da ćemo pronaći barem neke razloge drastičnog pada volje i interesa za čitanjem. Putem Microsoft Formsa anketi je pristupilo ukupno 109 učenika, od čega je 65 učenika osmih razreda. Odgovorili su na 14 pitanja kojima se nastojao doznati njihov stav prema čitanju, odnos prema knjižnici kao glavnom izvoru knjiga te ukus kad su u pitanju žanrovi ili konkretni lektirni naslovi.
Na pitanje Voliš li čitati dobili smo slične odgovore. Većina učenika četvrtih (56,8%) i osmih razreda (55,45%) izjavila je da vole čitati, ali ne pretjerano. Očito svoje slobodno vrijeme radije posvećuju nekoj drugoj aktivnosti, njima zanimljivijoj.
Interesantno je da mame najviše čitaju u njihovim domovima i to 50% kod mlađe, odnosno 44,4 % kod starije djece. Potom slijede braća ili sestre. Tate su ti koji najmanje čitaju, svega 6%, odnosno 5,4%. Oponašajući model dominantan je u razvoju svakog djeteta. Važno je i samim roditeljima dodatno posvijestiti važnost čitanja kako bi bili odgovarajući uzori.
Zabrinjava podatak da skoro trećina ispitanih učenika razredne nastave nema neku vrstu kućne biblioteke ili nisu upoznati s njezinim postojanjem. To dodatno potvrđuje gore navedenu tvrdnju kako nedostaje poticaja za čitanje od strane uže obitelji.
Dok učenici razredne nastave čitaju i van obveznih lektirnih djela, anketa je potvrdila kako učenici predmetne nastave čitaju isključivo ono što moraju, njih čak 67,2%.
Književni žanr prilagođen je uzrastu. Učenici osmih razreda iskazali su sklonost prema kriminalističkim sadržajima, dok učenici četvrtih razreda najčešće posežu za pustolovnim romanima.
Ključni problem potvrđen je pitanjem Uz što najčešće vezuješ čitanje?Čak 67,7 % starijih učenika čitanje veže isključivo uz učenje i školske obveze. Broj je velik i kod mlađih učenika, 40,9%. Odakle takva percepcija našoj djeci? Zar je moguće da neće pročitati nešto iz čistog užitka, iz gladi za novim informacijama, iz potrebe za proširenjem spoznaja?
Poražavajući je podatak da 76,9%, odnosno 61,4% učenika nije član ni jedne druge osim školske knjižnice koju učenici osmih razreda posjećuju uglavnom kako bi preuzeli svoju mjesečnu lektiru. Nešto je bolja situacija s učenicima četvrtih razreda koji u knjižnicu odlaze i van mjesečne obveze, tj. po vlastitoj želji i potrebi.
Na posljednje pitanje o nekom posebnom lektirnom djelu za preporuku nije se istaknuo ni jedan naslov kako u razrednoj, tako i u predmetnoj nastavi. Stvar je pojedinačnog ukusa i želja.
Interpretacija rezultata potvrđuje početne pretpostavke, ali donosi i neke spoznaje. Učenici predmetne nastave čitane ne smatraju užitkom, čitaju isključivo lektirna djela i to je jedini razlog odlaska u školsku knjižnicu. Učenici razredne nastave čitaju više, odlaze češće u školsku knjižnici uzeti nešto po vlastitom odabiru. No, zaključak je da je škola najčešće jedini izvor knjiga i možda upravo tu leži jedno od potencijalnih rješenja kako djecu dodatno motivirati neprestano naglašavajući važnost i potrebu čitanja od strane svih sudionika njihovog odrastanja.
