Prije nekoliko mjeseci majka me odvela u Split na filmsku audiciju namijenjenu djevojčiama. Audicija se sastojala od igara. Prvu igru nazvala bih igrom upoznavanja, a drugu igru osjećaja. Pravila su bila takva da redateljica pokaže osjećaj, a mi ga proslijedimo dalje. Drugi dan bio je drugačiji. Natjecalo se manje djevojčica, pojedinačno, svaka je dobila zadatak. Primjerice, trebale smo ispričati kako bismo postupile kada bismo se posvađale sa sestrom. Nakon audicije trebale smo naučiti zadanu koreografiju koja mi se na prvi mah učinila smiješnom, ali potrudila sam se. Naposljetku, dobila sam ulogu djevojčice Antonije. Nakon nekoliko mjeseci počelo je snimanje na kojem je bilo mnoštvo ljudi. Počeli smo snimati prvu scenu. Okružile su me kamere, čak sam bila i u drugoj odjeći. Scene nisu bile poredane po redu, to mi je bilo čudno. Naravno, imali smo pauze nakon scena i pauze za ručak, a snimanje je potrajalo pet dana. Snimalo se u zgradi, u Splitu.
Nakon snimanja došli su ljetni praznici, potom nastava, a ja sam skoro i zaboravila na svoj film, no, nakon nekog vremena, dobila sam obavijest da je u studenome premijera u Zagrebu kamo smo se, naravno, uputili. Bilo mi je odlično, ali istovremeno i neobično gledati sebe na velikome ekranu. Idući dan redateljica i ja otišle smo u Muzej iluzija. Kustosica me prepoznala i upitala jesam li ja glumica iz filma Klimanje. Bila sam ponosna.
Maris Jozić, 2.a
