Digitalni školski list OŠ Bijaći
Tin Ujević
(Vrgorac, 5. srpnja 1891. – Zagreb, 12. studenog 1955.)
Tin Ujević jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Rođen je u Vrgorcu, a školovao se u Splitu, Zagrebu i Parizu. Bio je boem i intelektualac. Živio je skromno, ali je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti. Nastavi čitati “70 godišnjica smrti najvećeg hrvatskog boema i pjesnika modernizma”
Dragutin Tadijanović – pjesnik uspomena i zavičaja
Pripremio: Tin Martinko, 7. c
Dragutin Tadijanović (Rastušje, 4. studenog 1905. – Zagreb, 27. lipnja 2007.), bio je najdugovječniji hrvatski pjesnik, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (danas HAZU), predsjednik Društva književnika Hrvatske, predložen za Nobelovu nagradu, počasni građanin grada Zagreba. Pjesme počinje pisati u trinaestoj godini. Objavio je dvanaest knjiga pjesama (Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme itd.). Pjesme su mu prevedene na dvadeset stranih jezika i uvrštene u domaće i strane antologije lirike. Povremeno je prevodio poeziju s češkog, njemačkog i francuskog. Osim poezije Tadijanović je pisao i autobiografsku prozu te književnopovijesne studije i rasprave. Uredio je sabrana djela brojnih pisaca. Bogatim književnim stvaralaštvom ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti.
Bio je veliki ljubitelj glazbe, posebno klasične i sevdalinki
Imao je običaj pisati pjesme na komadićima papira koje bi kasnije bilo teško sastaviti.
Imao je naviku darivati svoje knjige i rukopise prijateljima i nepoznatim prolaznicima.
Unatoč svom statusu u književnosti, često je živio u materijalnoj oskudici, odbijajući konvencionalan rad u korist pisanja.
Bio je strastveni šahist i često je provodio vrijeme igrajući šah s prijateljima i poznanicima.
Imao je običaj pisati poeziju u kafićima, često ostavljajući zapise na stolnjacima ili servijetima.
Bio je veliki poznavatelj religijskih tekstova i filozofije, često se osvrćući na duhovne teme u svojim djelima.
Bio je izrazito štovatelj vinograda i vina, što se često ogledalo kroz motive u njegovoj poeziji.
Sedmaši na tragu zvijezda
Pripremila: Nina Sučić, 8. c
Jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika, Antun Branko Šimić, rođen je 18. studenog 1898. godine u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini. Preminuo je 2. svibnja 1925. godine od tuberkuloze u zagrebačkoj zaraznoj bolnici. U trenutku smrti imao je samo 26 godina. Za svoga kratkog života Šimić je objavio samo jednu zbirku pjesama, Preobraženja, 1920. godine koja je označila prekretnicu u razvoju hrvatske poezije. Iako vrlo mlad, ostao je upamćen i kao oštar književni kritičar. Pokrenuo je i nekoliko časopisa u kojima se zalagao za izgradnju duhovnog carstva na zemlji. U daljnjem radu prekinula ga je bolest od koje se neuspješno liječio u Cavtatu i Dubrovniku. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Nastavi čitati “Stota godišnjica smrti Antuna Branka Šimića”
Na temelju Šimićevih stihova opiši kako ga doživljavaš kao pjesnika te mu pripiši jednu osobinu koja najbolje odražava njegov poetski izraz.
Z – zagonetan, zamišljen, zanimljiv
V –vjernik, vječan
I – izgubljen, inspirativan
J – jedinstven, jak
E – emotivan, empatičan
Z – zaljubljen, znakovit
D – duhovan, depresivan, dojmljiv
A – asocijalan, apstraktan
Antun Branko Šimić hrvatski je pjesnik, kritičar i prevoditelj, no ono što je nama učenicima posebno ostalo urezano u sjećanje jest da je već kao mlada osoba beskompromisno svoj život posvetio onom što voli, svojim snovima i težnjama. Naime, u jednom trenutku morao je odabrati hoće li završiti gimnaziju ili će se posve posvetiti književnom radu. Odabrao je ovo drugo, što mu je donijelo izostanak materijalne podrške obitelji i težak život, u kojemu je često gladovao i živio u lošim stambenim uvjetima. Očito je ljubav prema pisanoj riječi bila jača od svega, njegova svrha i smisao postojanja. Možda je to razlog zašto smo ga osjetili, prihvatili kako nekog divljenja vrijednog, nekog koga smo imali potrebu bolje upoznati. Naravno, ni ljubav ga nije zaobišla. Zaljubljuje se u mladu učiteljicu Josipu (Tatjanu) Marinić. Pjesnička zbirka Preobraženja kruna je njihove petogodišnje ljubavi i povijesni događaj za hrvatsku književnosti, a nama nepresušno vrelo nadahnuća, opomene i snažne poruke da ostanemo dosljedni sebi te da ne idemo maleni ispod zvijezda!
7.a razred
šk. god. 2024./2025.
12. studenog 2022. napustila nas je Dijana Putnik, novinarka Portala grada Kaštela, žena čiji je rad godinama bio utisnut u sve pore gradskih zbivanja.
Rođena je u Splitu 1962. godine gdje je provela djetinjstvo i mladost te se školovala. Nakon cijelog niza zanimanja koje je radila, zadnjih 20-ak godina radila je kao novinar na TV i radio postajama, portalima i kratko u tiskanim medijima. Bila je uvijek poznata kao Ona koja se borila za male ljude koji su joj se obraćali za pomoć, za čitatelje, za istinu, kad god kome zatreba, usred dana, noći, nebitno…
Nebrojeno je puta na svoj specifičan način pisala o raznim temama prateći događaje i ljude našeg vremena. Tijekom godina brojne je članke napisala i o OŠ Bijaći nastojeći popratiti naše mnogobrojne aktivnosti. Od nje se oprostila i ravnateljica napisavši: Kad bi me nazvala telefonski i radi neke kratke informacije, razgovor bi se redovito odužio i obuhvatio niz tema… Tako je bilo i 31. listopada 2022., iako nismo znale da je to naš zadnji razgovor koji je završio dogovorom za skoro viđenje uz kavu i ćakulu bez kraja… Bila je ustrajna u planiranju odlaska u mirovinu gradeći snove o vremenu s obitelji i unučicama. Draga Dijo, generacijo, mirno sanjaj i neka te čuvaju anđeli.
Lana Certa, 7.a
30. siječnja 1963. – 10. kolovoza 2022.
Neke tekstove naprosto ne znaš kako napisati jer se bojiš da nećeš biti dorastao. Ovo je, svakako, jedan od njih…
U svitanje dana 10. kolovoza, nakon višegodišnje borbe s teškom bolešću, napustila nas je naša kolegica Snježana Pera. Otišla je kako je i živjela, mirno, štedeći bilo koga dodatne boli. U OŠ Bijaći radila je od 2005. na radnom mjestu učiteljice engleskog i njemačkog jezika. Požrtvovnu, poštenu i empatičnu kakva je bila lako su prepoznavala neiskvarena dječja srca često imajući potrebu zagrliti svoju Teacher. Generacije koje su imale privilegiju nazivati je razrednicom u njoj su dobile svog najboljeg ambasadora, uvijek na strani djece i za djecu. U svakome je tražila ono najbolje želeći da makar jedna vrlina pojedinca nadvlada sve njegove mane.
Očito si, draga moja prijateljice, bila predobra za ovaj, ljudskom rukom, iskvaren svijet…
Posebni ljudi su u našim srcima i kad nisu pored nas!
Ivanica Debak Banović, prof.
(21.8.1930. – 23.3.2021.)
Irena Vrkljan hrvatska je književnica rođena u Beogradu gdje je završila osnovnoškolsku naobrazbu. Gimnaziju je polazila u Zagrebu, a školovanje nastavila na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirajući arheologiju i germanistiku te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Pjesnikinja, prozaistica, radio-dramatičarka, esejistica i prevoditeljica na književnu je scenu stupila u razdoblju krugovaša poezijom nadrealističke tematike. U to je vrijeme sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora. Bila je dugogodišnja urednica TV emisije Portreti i susreti za koju je napisala sedamdesetak scenarija o domaćim umjetnicima. Objavila je djela na hrvatskom i njemačkom jeziku.
Dobitnica je gotovo svih relevantnih književnih nagrada, od nagrade Tin Ujević (za poeziju) 1982., nagrade Ksaver Šandor Đalski (za najbolje prozno djelo u Hrvatskoj u 1984/85.), Goranove nagrade 1986., Nagrade HAZU za književnost 2000., nagrade Vladimir Nazor 2005. za životno djelo, te nagrade Kiklop za pjesničku zbirku godine 2014.
“(…) Oh, koliko su važni svi ti suputnici i uvijek se premalo brinemo o njima, dok to možemo, je često samo egoistično buljimo u sliku vlastitog života, u vlastite brige i nevolje, zaboravljamo čak i prirodu, ljude na ulicama, vidimo samo tamu u kojoj sve nestaje jer nam je pogled mutan, nepravedan.”
Irena Vrkljan, Protokol jednog rastanka
Petar Preradović bio je hrvatski pjesnik, prevoditelj i vojnik te predstavnik romantizma iz prve polovice 19. stoljeća. Preradovića su mnogi opisivali kao generala koji je u duši bio pjesnik, a čije je stvaralaštvo bilo protkano duhom ilirizma.
Petar Preradović rodio se 19. ožujka 1818. u Grabrovnici pokraj Pitomače. Otac mu je bio austrijski podčasnik pa ga je majka, nakon očeve smrti, poslala u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Kao časnik službovao je u Milanu, Zadru, Zagrebu, Cremoni, Beču i drugim mjestima Habsburške Monarhije, a sudjelovao je u gotovo svim tadašnjim ratnim pohodima austrijske vojske. Karijeru je završio u činu generala, a početkom 1850-ih bio je pobočnik bana Josipa Jelačića.
Pjesme je počeo pisati na njemačkom jeziku, a školujući se i službujući u vojsci izvan domovine, u jednome je životnom razdoblju gotovo zaboravio materinski jezik. Inače je govorio mnogo europskih jezika, ali je iznad svega počeo cijeniti hrvatski. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim djelovao je na njega sudbonosno jer je nakon tog poznanstva počeo pisati na hrvatskom, a domoljubni zanos toliko ga je ponio da su mu jezik i domovina postali temeljno poetsko nadahnuće. Najplodniji je i najomiljeniji pjesnik ilirskoga, preporodnog doba koji je slavio ljepotu jezika jer je upravo u jeziku vidio i budućnost naroda iz kojega je ponikao. O hrvatskom jeziku zapisao je: Ljub si rode, jezik iznad svega, u njem živi, umiraj za njega! Po njemu si sve što jesi! Preradović se zanimao za hrvatski jezik, rodoljublje i vjeru, a u domoljubnim pjesmama Zora puca, Putnik, Rodu o jeziku, Jezik roda moga osjeća se oduševljenje što se narod nacionalno budio. Preradović nije pisao samo tada popularne budnice, nego i ljubavnu i refleksivnu poeziju, a njegov opus broji budnice, sonete, odu, prigodnicu, himnu, baladu, elegiju, romance i nadgrobnice. Preradović je bio pomalo mračan pjesnik, a za takve je stihove oslonac imao u vlastitom nesretnom intimnom životu: umrli su mu žena i djeca, a ženio se tri puta. Najpoznatije su njegove ljubavne pjesme Mrtva ljubav i Miruj, miruj srce moje, koja je i uglazbljena.
Preradović je od posljedica bolesti 1872. preminuo u austrijskom mjestašcu Fahrafeldu, a nakon sedam godina njegovi su posmrtni ostaci preneseni u arkade na zagrebačkom groblju Mirogoj. Cjelokupnim je opusom zauzeo jedno od vodećih mjesta u hrvatskoj književnosti, a književnik August Šenoa održao je nadahnut govor te spjevao „Himnu Petru Preradoviću” koju je uglazbio Ivan pl. Zajc. Za kraj, zanimljivo je spomenuti da, iako ga svi znamo kao Cvjetni trg u Zagrebu, njegovo pravo ime nosi naziv Trg Petra Preradovića u čast ovog velikog hrvatskog pjesnika. Njemu u čast, u Malom Lukoranu na otoku Ugljanu ukrašena je i mozaik klupa za koju se smatra da je bila klupa na kojoj je napisao stihove prve tiskane pjesme. U ožujku prošle godine, povodom njegova 200. rođendana, u njegovoj je rodnoj kući u Grabrovnici održan koncert kojim mu se htjela odati počast i izraziti zahvala za sve njegove zasluge.
Lucia Pera, 7.b
