(21.8.1930. – 23.3.2021.)
Irena Vrkljan hrvatska je književnica rođena u Beogradu gdje je završila osnovnoškolsku naobrazbu. Gimnaziju je polazila u Zagrebu, a školovanje nastavila na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirajući arheologiju i germanistiku te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Pjesnikinja, prozaistica, radio-dramatičarka, esejistica i prevoditeljica na književnu je scenu stupila u razdoblju krugovaša poezijom nadrealističke tematike. U to je vrijeme sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora. Bila je dugogodišnja urednica TV emisije Portreti i susreti za koju je napisala sedamdesetak scenarija o domaćim umjetnicima. Objavila je djela na hrvatskom i njemačkom jeziku.
Dobitnica je gotovo svih relevantnih književnih nagrada, od nagrade Tin Ujević (za poeziju) 1982., nagrade Ksaver Šandor Đalski (za najbolje prozno djelo u Hrvatskoj u 1984/85.), Goranove nagrade 1986., Nagrade HAZU za književnost 2000., nagrade Vladimir Nazor 2005. za životno djelo, te nagrade Kiklop za pjesničku zbirku godine 2014.
“(…) Oh, koliko su važni svi ti suputnici i uvijek se premalo brinemo o njima, dok to možemo, je često samo egoistično buljimo u sliku vlastitog života, u vlastite brige i nevolje, zaboravljamo čak i prirodu, ljude na ulicama, vidimo samo tamu u kojoj sve nestaje jer nam je pogled mutan, nepravedan.”
Irena Vrkljan, Protokol jednog rastanka
