Informatika nam je postala obvezan predmet

Kurikularna reforma podigla je mnogo prašine u hrvatskoj javnosti. Ona je trebala napraviti velike promjene nakon uvođenja HNOS-a 2005./2006. godine (dugačak period). No, kao i sve u našoj državi miješanjem politike, raznih interesnih lobija i sl., rezultiralo je smjenama onih koji su započeli pa su nastavili drugi pa treći da bi se „na vrat na nos“ uvela u školskoj godini 2018./2019.

Što nam je donijela?

Donijela nam je neke promjene, no ono o čemu ću ja govoriti je uvođenje informatike kao obveznog predmeta u 5. i 6. razredu. Kao učitelj informatike do ove godine predavao sam sedam godina samo informatiku, naravno, kao izborni predmet. Prvo moje pitanje bilo je: Zašto je uvedena u 6. razred? Zar ne bi bilo logično da je ove godine uvedena u 5. razred pa dogodine u 5. i 6.? U udžbenicima i kurikulu se pretpostavlja da su djeca prošla gradivo 5. razreda, a u stvarnosti prošla su ga samo djeca koja su išla na izbornu informatiku u 5. razredu. Od četiri šesta razreda kojima sada predajem, u prošloj školskoj godini većina djece je pohađala izbornu nastavu informatike pa im nije bio toliki problem „pohvatati gradivo“, dok sam kod druga dva morao napraviti detaljno ponavljanje i još uvijek ponavljam gradivo. Drugi problem je prevelik broj učenika u razredu. Prema HNOS-u na satu informatike niste smjeli imati preko 15 učenika u grupi, što i jest realno, a sada je to promijenjeno i imate cijeli razred koliko god učenika bilo. U našoj školi to je između 20 i 24 učenika. Informatika je specifičan predmet u kojem učenici 90 posto vremena rade na računalu i za razliku od ostalih predmeta potrebno je puno individualno pomagati svakom učeniku. Jednostavno je nemoguće u 45 minuta doći do svakog učenika, pomoći mu i, još uz to, objasniti gradivo. Ocjenjivanje je, također, problem jer, npr. praktična vježba iz programiranja sastoji se od 5 zadataka i vi morate pregledati 24 učenika x 5 zadataka i to prije nego dođu učenici koji su odmah iza njih i ne smiju vidjeti zadatke. Postoji još jedan problem koji nemamo toliko mi u našoj školi jer je naša škola nova te je učionica informatike napravljena planski, dosta je velika i ima mjesta, a uz to smo dobili donaciju županije od 30 novih računala tako da imamo odlične prostorne i tehničke uvjete. Naime, većina škola ima informatičku učionicu koja je kombinirana od nekih viškova prostora, pregrađeno je nešto i često (znam kad sam radio kao zamjena i kako je bilo u našoj staroj školi) nema mjesta ni za 15 računala, a ne 30. Mnoge kolege nisu ni dobile nova računala tako da je bilo velikih prosvjeda na uvođenje informatike „na brzinu“ bez planiranja od strane struke.

Promjena kurikuluma i plana rada

Kurikulum se promijenio pa samim time i plan i program, po mojem mišljenu, nabolje, a što se moglo i očekivati nakon 13 godina. Naglasak je stavljen na ponašanje na mrežama, kritički osvrt, autorska djela. Neke stvari su promijenjene, neke izbačene, uvedene su modernije tehnologije. Sve u svemu, promjene koje su uvedene su dobre.

Kako mi je sada raditi?

Moram priznati da je meni osobno ovo bila velika promjena. Morao sam postati stroži učitelj koji traži puno više od učenika. Intenzitet rada je puno veći i puno brži. Neke stvari nisam ni ja uspio organizirati kako treba, no s vremenom će biti sve u redu.

Šimun Višević, prof.

Luka Ritz – Priča nad kojom smo se zgražali prije 10 godina

 

Luka je u 18. godini života umro je od posljedica brutalnog fizičkog napada potaknutog čistom dosadom skupine problematičnih mladića. Ove godine obilježava

se deset godina od tragične smrti ovog mladog čovjeka.

Dosta je načina da zavrijedite svoju stranicu na Wikipediji: ističući se na području znanosti, politike, sporta, društvenog angažmana, religije, svih vrsta umjetnosti, slikarstva, književnosti, glazbe, glume, kiparstva, fotografije… no jedan mladi Zagrepčanin dospio je tamo na sasvim drugačiji način. Naime, u 18. godini života umro je od posljedica brutalnog fizičkog napada potaknutog čistom dosadom skupine problematičnih mladića.

Društvo zaraženo smrtonosnom bolešću – agresijom izazvanom opasnim virusom netolerancije koji neprestano, kao i onaj gripe, mutira i to u sve snažniju mržnju i nesnošljivost, ugasilo je vrućeg ljeta 2008. još jedan život, pokopalo nadu, sahranilo potencijale i ispod imena Luke Ritza ispisalo: „Tragično preminuli zagrebački maturant.“ Lukina noćna mora započela je 1. lipnja 2008. oko 1 sat poslije ponoći kada je na autobusnoj stanici kod Bundeka u Zagrebu njemu i njegovim prijateljima pristupila grupica mladića. Pokušali su ih užicati novac i cigarete, a nakon što im to nije uspjelo, 16-godišnjak iz skupine tjelesno je napao Luku i bacio ga na cestu. Njemu su se pridružili i ostali, dva 17-godišnjaka i još jedan 16-godišnjak. Njih su trojica ostali „da pomognu“ prijatelju u premlaćivanju te, dok su Luka i njegovi prijatelji pokušali pobjeći, zadali još nekoliko udaraca rušeći ih na pod. Jedan od napadača izjavio je da se nije radilo o klasičnom „cipelarenju“, već o brzim, usputnim udarcima jer su se morali kukavički dati u bijeg. Njegov iskaz potvrđuje i medicinska dokumentacija: kada je Luka primljen na Rebro, dijagnosticiran mu je potres mozga i krvarenje u moždanim ovojnicama, no 7. lipnja, 6 dana nakon napada, pod pretpostavkom da je šteta sanirana, on se vraća kući. Dana 12. lipnja Luka podliježe ozljedama koje su izazvale unutarnje krvarenje u mozgu i jedan mladi život gasi se na podu kupaonice. Počinitelji su uhvaćeni u istrazi vođenoj od 21. listopada 2008. do 10. srpnja 2009., u kojoj se, usput rečeno, policija nije baš pretrgla od rada, a Lukini prijatelji odradili su velik dio posla i angažmana oko pronalaska ubojica. Pred kraj ljeta, 5. rujna 2009. započelo je suđenje.

Odluka suda

Prvi zadatak kaznenog suda bio je razlučiti i rangirati zločin: nanošenje teških ozljeda sa smrtnom posljedicom ili pak „samo“ nanošenje teških ozljeda? Ni traga razmišljanju koje bi dovelo do zaključka da je bacanje osobe na cestu uz višestruke udarce pokazatelj pokušaja ubojstva, a na kraju krajeva ni to što je Luka zapravo mrtav, ne uvjerava u potpunosti. Točno 877 dana od napada završeno je suđenje. Prvooptuženi kojeg se teretilo za nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih ozljeda zbog prije počinjenog kaznenog djela već je služio kaznu u Odgojnom zavodu u Turpolju te je, po mišljenju sudskog vijeća, pravda zadovoljena. Drugooptuženi kojeg se teretilo za nanošenje teških tjelesnih ozljeda sa smrtnom posljedicom, dobio je 18 mjeseci zatvorske kazne (kako to već ide, zbog dobrog vladanja naknadno smanjenih). Time je postao jedini napadač Luke Ritza koji je u očima hrvatskog sudstva zaslužio provesti vrijeme iza rešetaka. Cijelih godinu dana. Za oduzetih 18 godina ostalim napadačima određen je odlazak u turopoljski Zavod ili neodređeni broj sati dobrotvornog rada. Kazna otprilike kao za prosječne pijane ispade Charlija Harpera iz „Dva i pol muškarca“.

Psihologija zločin(c)a

 

 

 

Majka Luke Ritza

Umjetna inteligencija – Dvosjekli mač

Pojam umjetne inteligencije sklon je izazivanju drukčijih reakcija u različitih ljudi. Dok jedni širom otvorenih ruku daju toplu podršku tehnološkom napretku i svakako lagodnijem načinu života, drugi vide nadolazeću opasnost u onome što smo stvorili i čime bismo u teoriji trebali vladati. Paranoično vjeruju da sa svakom godinom koja prolazi mogućnost gubitka dominacije nad tehnologijom samo raste, no koliko je zapravo istine u tome?

Neki od najvećih umova današnjice, uključujući brojne ljude specijalizirane isključivo u području umjetne inteligencije, vjeruju da prava opasnost vreba nekoliko desetljeća u budućnosti. Unutar same zajednice koja se bavi ovim istraživanjem i dalje postoje nesuglasice u vezi s ovom temom, no značajan broj se složio da jače vrste umjetne inteligencije mogu izazvati kaos u igri moći nad planetom. Stručnjaci su zaključili da rođenje nove, snažnije vrste neprirodne inteligencije može biti događaj koji će ostaviti pečat na povijesti veći od ratova, bolesti i drugih znanstvenih otkrića. Trebamo biti svjesni mogućih scenarija koji će dobiti svoju priliku kada unaprijedimo svoja najdraža pomagala.

Nekada mašta, danas stvarnost

Sve ovo zvuči kao da je jednom nogom već nagazilo na teritorij znanstvene fantastike. Svijet prepun neživih bića koja pokreću sve oko nas trebao bi postojati jedino unutar korica knjiga ili na televizijskom ekranu. Takva bi Zemlja trebala ostati plod naše mašte koji se ne bi smio miješati s našom stvarnošću. Istina je da je Zemlja ljudska kućica za lutke. Već smo bili u mogućnosti uništiti mjesto na kojem smo rođeni, a to bismo i učinili kada bi nam zbog nekog razloga postojanje ovog planeta postalo opasna zapreka. Situacija je ovakva upravo zbog onog što nas čini posebnima, a to je naša inteligencija. Ona nam naširoko omogućava manipulaciju svijetom oko nas, otvara nam put prema novim problemima i njihovim rješenjima te dopušta našoj mašti da zagazi u nova područja i ubrzanim tempom započne oblikovati naše ideje koje omogućuju napredak. Nismo najbrža vrsta. Nismo najsnažniji, ne posjedujemo najbolji sluh ili njuh, niti najbolju oštrinu vida. Uistinu se ističemo samo u jednoj kategoriji, a ako padnemo sa zlatnog trona, sve oko nas moglo bi se početi urušavati. Strah je normalna reakcija, ali beznadno paničarenje nikome neće donijeti dobro. Iskoristimo najjače oružje koje posjedujemo i s logičke perspektive riješimo sve probleme koji nam mogu zapriječiti put kvalitetnijem načinu života.

Hoće li nas konkurencija nadjačati?

Jedna od glavnih briga kod uvođenja umjetne inteligencije u svakodnevni život jest njezina mogućnost da naš rad i trud učine zamjenjivima. U odnosu na ljude, roboti i strojevi su brži, učinkovitiji i, ukratko, bolji u obavljanju većine poslova, a odmor i novac uopće im nisu potrebni. Oni su konstantni, produktivni i jako isplativi. Drugim riječima, oni su konkurencija običnim radnicima koji izgledaju kao osnovnoškolci pored izučenih veterana zanata. Tako mnogi ističu da u poslovima koji isključivo zahtijevaju kreativnost, kontakt s ljudima, programiranje te sport, i dalje postoje otvorena radna mjesta, što je samo jedan malen dio nekadašnjih ljudskih zanimanja. Naravno, uvijek bismo nezaposlene mogli usmjeriti na državnu skrb – time što bi postali višak uštedjeli bi drugima dosta novca, no ako to napravimo, bojim se da bi došlo do manjka lagode i do općeg kržljanja mozga. Ljudima je potreban cilj. Posjedujemo ambiciju, natjecateljski duh i želju za uspjehom, a besposlen život u kojem razmišljanje nije potrebno, može samo loše utjecati na našu psihu. Opasne poslove koji ugrožavaju ljudski život prepustimo robotima, a ljudima dajmo šansu da napreduju. Dugogodišnje je isplativije biti pripadnik vrste koja je motivirana radom, a ne one koja se cijeli dan izležava dopuštajući svojem umu da se zamagli zbog manjka upotrebe. Prije nego što umjetna inteligencija pobijedi original, povucimo konce svoje sudbine i pobrinimo se da su ciljevi umjetne inteligencije identični našima. Takva vrsta inteligencije ne osjeća ljubav, mržnju niti bilo što drugo pa ne može biti zla, no pravi je problem ako se njezini krajnji planovi ne podudaraju s našima. Kada bismo uspjeli njezin puni potencijal kontrolirati prema svojim željama, opasnosti ne bi bilo jer bismo ju zaustavili već u korijenu. Umjetna inteligencija je kao jednostavna igra lutrije. Ogroman dobitak praćen velikim izgledima za gubitkom. Jedino što je važno jest okretanje izgleda u našu korist.

Tia Grgin, 8.a (2017./2018.)

 

 

Nasilje na društvenim mrežama

Mreža. Jedna mreža ključna je u procesu globalizacije koji danas sve više jača i povezuje najudaljenije dijelove svijeta. Mreža koja nas može odnijeti na bolje mjesto i izvući nas iz neznanja, ali nas, također, može nemilosrdno ugušiti, zove se internet. Društvene mreže najnoviji su i ujedno najpopularniji ogranci interneta. Uz pregršt mogućnosti koje one nude, ipak se pojavljuju i problemi. Točnije, jedan problem

Zamislite sliku

Društvene mreže možemo zamisliti kao veliku sobu ispunjenu ljudima s maskama ispred koje stoje stražari. Oni su tu da nadgledaju tko u sobu ulazi, tko iz nje izlazi te da se brinu da je unutra sve po propisima. Ali problem je što ponekad stražari zadrijemaju na svojim suviše udobnim stolcima čime se posjetiteljima sobe pruža prilika za potpunu slobodu. Tada u sobu ulazi tko poželi, dolazi do okršaja, vrijeđanja, vrištanja, psovanja, a oni koji bivaju povrijeđeni sklanjaju se po kutovima. I plaču. Pod pritiskom svih tih zvukova, loma, plača i dernjave pokušavam doći do rješenja problema nasilja u sobi / na društvenim mrežama.

Mogli bismo ovako…

Postoji nekoliko solucija. Prva je vrlo jednostavna – ukidanje društvenih mreža. Apsolutno, potpuno, konačno. Ljudi se ionako premalo druže u stvarnom, opipljivom svijetu jer je danas teško izdvojiti vrijeme za druženje, čak i za odlazak na kavu s bliskim prijateljima, ali s druge strane, mala stvar poput mobitela može vam stalno biti u ruci. Druga mogućnost odnosi se na one koji neovlašteno ulaze u sobe jer oni (većinom) i jesu skupina koja stvara najviše problema. Budući da su to najvećim dijelom maloljetne osobe, predlažem da se za njihov pristup mreži traži i dopuštenje roditelja. Također, dala bi se iskušati i učinkovitost kakvih energetskih napitaka i malo manje udobnih stolaca čuvara pred vratima. Mislim da bi se više vremena i truda trebalo uložiti na filtriranje i detektiranje uvredljivih objava na društvenim mrežama. Nadalje, smatram da bi trebale postojati i posljedice koje će snositi oni koji prekrše pravila zajednice na toj mreži (izuzev klasičnog brisanja objave). Osim ovih triju mogućnosti postoji još jedna. Ona koja siječe problem u korijenu. To je promicanje tolerancije i pristojnosti. Uvažavanje drugih i civilizirano iznošenje svojih stavova. Dobre stare vrijednosti Ja bih se definitivno orijentirala na posljednju navedenu mogućnost. Smatram da se ne bismo trebali naučiti toleranciji i pristojnosti samo zbog pristupa društvenim mrežama, već zbog pristupa drugim osobama u stvarnom životu. To su vrijednosti koje već i ovako gube na važnosti u modernom svijetu, a kamoli neće kada na društvenim mrežama dobijemo više samopouzdanja stavljajući maske na lice.

Kristina Ćuk, 8.a (2017./2018.)

Kemija u osnovnoj školi

Ne možemo reći da nikoga od učenika ne zanima biologija, kemija i fizika, da nitko ne želi uložiti vrijeme i trud u studij medicine, spravljati lijekove ili predavati prirodne predmete, no stanje je takvo da se današnje generacije jako loše usmjerava prema prirodnim znanostima. Problem je zapravo vrlo jednostavne naravi, za bavljenje i upoznavanje s prirodnim znanostima za početak treba otići, gdje? U prirodu! Kemija je eksperimentalna znanost koja proučava ustroj, sustav i pretvorbu tvari. Može objasniti promjene u prirodi, u našem tijelu, rast biljaka, mirise, okuse, pa čak i ljubav. Da, taj magičan osjećaj svede se na koktelčić kemijskih spojeva koji preplave naš živčani sustav. Ne zvuči uopće loše, zar ne?

Uz shvaćanje kemije možemo objasniti sve oko sebe, sve pojave koje nas fasciniraju i odgovoriti na podosta pitanja koja nas zaokupljaju. I sva ta rješenja i spoznaje nisu rezervirana samo za intelektualnu elitu i bog-zna-kakve probrane genijalce, već se nude svima nama u obveznom školskom predmetu od kojeg nam se koža ježi već na prvom nastavnom satu na početku 7. razreda osnovne škole. Tragična ispovijest većine bivših robova kemije išla bi otprilike ovako: „Sve je počelo mirno, skoro kraj osnovne, nešto laboratorijskog posuđa, bilo je i vatre, ali plamenik nam je bio prijatelj, nismo se bojali. Metiloranž, lakmusov papir, plavi i crveni, lužine i kiseline, ph negativne, ali nama je tada sve bilo još uvijek pozitivno. Ne možemo reći da nas nisu upozorili. ‘Muka je to, vidjet ćete kad dođe 8. razred. Sve te formule!’ govorili su stariji, ali mi se nismo bojali. Krenuli smo hrabro misleći da smo drugačiji. “Ma nije taj periodni toliki problem.” “Valencija ugljika – 4, nema problema!”. Ali postajalo je sve gore! Došli su anioni i kationi oboružani minusima i plusevima od kojih smo strahovali još od 1. razreda kada Obrazovni kutak nam je ruku pružila matematika. Sve teže smo pratili slaganje svih tih predznaka i simbola kada je doskočilo izjednačavanje i zapisivanje reakcija. Obrambeni mehanizam se aktivirao i u strahu od silne boli zaboravili smo i množiti do 20. Bili smo oslobođeni nepuna 3 mjeseca, no ipak u strepnji za budućnost u 8. razredu. Nismo se prevarili te su se naše pesimistične slutnje u potpunosti obistinile. Anorganske i organske kiseline ni danas ne znamo razlučiti, alkani, alkeni, alkini i areni odlepršali su i nakon ispitivanja, nije bilo bitno je li veza dvostruka ili jednostruka, bitno da smo izvukli dvojku. Tako nas je vuklo do kraja osnovne, a neke i na produžnu. Mnogima je buran odnos s kemijom presudio i u odabiru srednje škole, a nažalost zbog trauma i nanesene duševne boli na satovima i samopovređivanja kod kuće nad knjigom nismo dobili dodatne bodove za upis. “ Već tada u osnovnoj školi počela se stvarati ona skupina učenika, budućih roditelja i odraslih koji će kemiju koristiti kao sinonim za loše („Ma to ti je sve puno kemije, ne valja ti to,“ misleći valjda na sintetički dobivene spojeve i produkte rada u laboratoriju, no promjene kojima nastaju novi spojevi, pa i u prirodi, „bez kemije“ ipak nisu mogući.) „Eksperimentalna, prirodna znanost“ – od pokusa ni p.

Također, za posljedicu ovako kvalitetnog obrazovnog sustava i nastavnog programa kemije kao prirodne znanosti imamo situaciju u kojoj RH nedostaje stručnjaka na području prirodnih znanosti. Sve vrvi novinarima, politolozima, grafičarima, a nastavnika fizike, kemije, matematike i tehnike uz farmaceute i stručnjake na području medicine kronično nedostaje.

A zašto je to tako?

Ne možemo reći da nikoga od učenika ne zanima biologija, kemija i fizika, da nitko ne želi uložiti vrijeme i trud u studij medicine, spravljati lijekove ili predavati prirodne predmete, no stanje je takvo da se današnje generacije jako loše usmjerava prema prirodnim znanostima. Problem je zapravo vrlo jednostavne naravi, za bavljenje i upoznavanje s prirodnim znanostima za početak treba otići, gdje? U prirodu! Ništa spektakularno, izlete, ekskurzije i duga putovanja, samo treba iskoristiti 45 minuta sata. Otići na obližnji potok, plažu, šumu, uzeti uzorke vode, ubrati biljke i mikroskopirati ih u učionici. Uživo na primjeru učenicima pokazati koje su zaštićene i ugrožene vrste i kako ih štititi. No, već znamo i naslušali smo se priča i mi učenici kako i oni dovoljno entuzijastični nastavnici nisu u mogućnosti to izvesti zbog silne procedure i papirologije. Ako bismo željeli otići do izvora potoka udaljenog i 100 m od škole, potreban je potpis roditelja (koji se (većinom) tome čude i samo podižu obrve jer ispred škole jedva da ima i pješačkog prijelaza, a sada odjednom bijedna šarada za šetnju od 100 metara u pratnji nastavnika). Tako nam fino administracija i oni koji nosom nisu provirili u učionicu diktiraju nastavu i demotiviraju i nastavnike i učenike. Naša nada leži u reformi obrazovanja. U reformi koja će shvatiti naše potrebe i prilagoditi gradivo i obrazovni sustav onima kojima i jest cilj nešto naučiti i onima koji naučavaju. Nastavnici nisu roblje i sredstvo prijenosa podataka, a učenici nisu projekti. Nastavnici su osobe s kojima djeca, učenici provode velik dio radnog dana, i djeca zaposlenih u ministarstvu obrazovanja, i djeca onih u ekspertnim radnim skupinama, i djeca svih nastavnika koji su sudjelovali u oblikovanju naše slavne Reforme. Pitam se kako oni mogu ne učiniti ništa vezano uz činjenicu da u ERS ne sjedi niti jedan stručnjak predstavnik prirodoslovno-matematičkih i tehnoloških područja, a svakako ima visokih dužnosnika koji očekuju da im djeca završe jedan od prestižnih studija, npr. medicinu. Doduše, vjerojatno će studirati vani. S obzirom na to da u nas sve promjene dolaze jako sporo i naravno, ne iz prve, možemo očekivati barem još 2 do 5 godina praznog hoda i tapkanja u mjestu prije no što svaka učionica kemije i biologije dobije mikroskop, mikroskop s kojim može mikroskopirati sitne organizme iz uzorka vode obližnje tekućice ili stajaćice, prije no što smijemo uopće proviriti u prirodu na satu prirodnih znanosti. Prije no što dobijemo svoje p od pokusa i prirode.

Odlično znanje (i ocjene)

Još jedan način za poboljšanje nastave kemije koji smatram potencijalno uspješnim je podjela na dvije skupine učenika. Prvu skupinu činili bi oni kojima je za nastavak školovanja stvarno potrebno odlično znanje iz kemije. Ne samo ocjena odličan uz najedno-uho-uđe-na-drugo-izađe znanje, već praktične, uporabljive vještine. U tu skupinu spadali bi budući gimnazijalci (kojima je potrebno odlično znanje iz svih predmeta), nutricionisti, prehrambeni tehničari, općenito učenici usmjereni na škole i programe kojima među tri predmeta bitna za upis spada kemija. Drugu skupinu činili bi oni kojima nije potrebna maksimalna količina znanja iz kemije za nastavak školovanja, laički rečeno, oni kojima je po sadašnjem programu i vrednovanju, zaključna ocjena (1), 2 ili 3. Mislim da nema svrhe da učenici koji nisu zainteresirani i čije daljnje obrazovanje ne ovisi o uspjehu iz nastavnog predmeta Kemije, slušaju ista predavanja i uče isto gradivo kao oni kojima Kemija igra veću ulogu. Po mom mišljenju rješenje s dvije skupine učenika uistinu bi moglo funkcionirati jer bi se postiglo ono ključno za smislenu edukaciju, interesi i sposobnosti bili bi usklađeni s onime što se „servira“ na nastavi. Također, smatram da bi se trebao nastaviti i rad na obrazovnoj reformi, no uz pokrivanje svih područja djelovanja i konzultacije s onima koji su na mjestu djelovanja i ostvaruju komunikaciju s „objektom djelovanja“, nastavnicima samima.

Kristina Ćuk, 8.a (2017./2018.)