U čemu je naš problem? Iskreno o odgoju i mentalitetu
Gdje su lica nekadašnjih ljudi što osmijeh nose kao zastavu?
Da pozdravimo sunce što se budi, da prkosimo vašem zakonu.
U ovom gradu uspavanih lica čekamo da stignu promjene,
Krletke su pune žutih ptica. Pjevaju, al nitko ne čuje.
Elemental
Promatrajući društvo u posljednje vrijeme, dolazim do zabrinjavajućeg zaključka. A on me deprimira, zaokuplja mi misli, tjera me da dignem svoj glas. Brinem se i bjesnim jer sam spoznala da nam sa svih strana pokušavaju izbrisati mišljenje, uništiti osobni stav, okrutno ubiti našu osobnost, slomiti nam samopouzdanje, oduzeti hrabrost i učiniti nas nijemim robovima zajednice. U okolini, obitelji i školi tjeraju nas da šutimo, trpimo i radimo po naredbama. Našu se pobunu podcjenjuje čak i ako se bunimo iz opravdanih razloga. Našu se kritiku ne uvažava, ne smatra nas se pozvanima da kritiziramo. Govorim vam o glasu mladih u društvu! Nastoji ga se ušutkati, naša osobnost i mišljenja ne smiju izići na vidjelo.
Čujte…
Da se razumijemo, ne smatram da bi mladi trebali imati glavnu riječ. Naprotiv, poštujem starije, vaše znanje i iskustvo, no smatram da često imate krivi pristup. Mislim da biste nas, umjesto ušutkavanja, trebali poticati i objasniti nam što činimo krivo, raditi zajedno s nama, pomoći nam da ispravimo pogreške i ohrabrivati nas da se borimo za svoje mjesto pod hladnim suncem osuđivačkog društva. Istina je da mi mladi imamo osjećaje koje nismo naučili kontrolirati, nagone koje ne znamo obuzdati i brzopletost koja nas košta. No isto tako imamo želju za životom, talent i spremnost da učimo od onih koji nas znaju podučiti.
Pitam se zašto oni koji govore da društvo i svijet treba mijenjati to ne čine, već i nas sputaju u tome. Zašto ne ići na bolje!? I još jedno pitanje za vas koji nas osuđujete: tko je zaslužan za to kakve su nove generacije? Ne vidite li i nešto svoje krivice? Pa nismo mi iz asfalta izrasli! Roditelj će biti ponosan nakon što disciplinira svoje dijete, nauči ga da bude vrijedno i poštuje druge, no isti taj roditelj neće znati bezobrazluk i hrabrost svoga djeteta oblikovati kao nešto dobro. Neće ga naučiti da pristojno izrazi svoje neslaganje uza sve uvažavanje tuđeg mišljenja, već će ga učiti da šuti, složi se i uklopi u okolinu.
Put u pakao popločan je dobrim namjerama
Zar ne mislite na našu budućnost? Mislite! Zato nas i ušutkavate da nas u budućnosti poslodavac ne bi osuđivao, da ne bismo dobili otkaz ili bili izopćeni iz društva zbog drukčije osobnosti. Zar želite da nam se događa isto što i vama? Da vaše dijete nema hrabrosti ispraviti pogrešku profesora i zbog toga dobije nižu ocjenu? Da vaša kći dobije otkaz kada zatrudni? Da vašeg sina otpuste jer se buni zbog neplaćenih prekovremenih, protiv iskorištavanja? Sve zato što ne znaju dići glas protiv nepravde jer ste ih vi cijeli život učili da šute pognute glave, nesigurni, izgubljeni, prevareni…
No ja u vama, profesorima i roditeljima, i dalje vidim nešto onog djeteta koje je željelo mijenjati svijet, ali su ga odrastanje, poslovi, obveze i brige sputali u tome. I žao mi je kad vas vidim takve jer želim biti okružena ljudima punim života koji slijede svoj moralni kompas. I dok nama govorite kako je važnije biti dobra i sretna osoba nego imati dobar posao i novac, vi ste izgubili sreću i taj poziv u sebi. Zašto se ne biste VI pobunili protiv nepravde koja se nad vama vrši, već drugi vama upravljaju? Zato što su i vas učili da šutite i radite! A to je ključ nezadovoljstva cijelog društva. I vas su ušutkali, ubili vam samopouzdanje tako da nas ne shvaćate ili nas pokušavate zaštititi. Ali nama ne treba takva zaštita! Treba nam potpora, razumijevanje i savjet djeteta u vama da biste gledali nas mlade kako mijenjamo svijet onako kako ste ga i vi željeli vidjeti.
Znam, nasmijat ćete mi se s laganom nostalgijom i suosjećanjem, reći mi da sam još jedno dijete izgubljeno u snovima. Ali, zar mi oduvijek niste govorili da slijedim svoje snove?
Kristina Ćuk, 8. a
