Ne treba nam sažaljenje, nego razumijevanje!

O osobama s invaliditetom malo toga znamo, osim ako u obitelji nemamo takvu osobu. Žalimo ih, iako mnogi od njih žive ispunjenijim i bogatijim životom od nas. Kako bismo se riješili nekih predrasuda, razgovarali smo s Miljenkom Biliškov, članicom Udruge tjelesnih invalida Kaštela.

Možeš li se predstaviti?

Zovem se Miljenka Biliškov. Imam 22 godine i živim u Kaštel Lukšiću sa svojom obitelji. Uz roditelje tu su i dvije sestre, a treća najstarija je udana i ne živi više s nama.

Reci nam nešto o svome invaliditetu, tj. kako on utječe na tvoju svakodnevnicu?

Od rođenja imam paralizu zbog koje ne mogu samostalno hodati. Uz to, slabije vidim pa se zbog toga oslanjam na sluh. Fina motorika mi je slabija pa ne mogu samostalno obavljati radnje koje su potrebne za svakodnevni život. Ovisna sam o pomoći koju mi osim moje obitelji pruža i osobni asistent. Uz njegovu pomoć odlazim u šetnje, na plivanje, koncerte i druge aktivnosti.

Član si Udruge tjelesnih invalida Kaštela, reci nam nešto o aktivnostima koje provodite u Udruzi. Što je je tebi najdraže?

 

U Udruzi provodimo puno aktivnosti. Imamo kuhanje na kojem učimo da budemo samostalni u pripremi jela. Na likovnim radionicama izrađujemo razne ukrase, npr. kroz ovaj mjesec smo izrađivali razne ukrase vezane za božićne blagdane. Na dramskoj aktivnosti pripremamo igrokaze i predstave, a sudjelujemo na INKAZ-u i FM (festival jednakih mogućnosti) u Zagrebu te na Kaštelanskom kulturnom ljetu. Osim toga, idemo na plivanje, kuglanje i jahanje. Meni su najdraži plivanje i dramska skupina.

Vrlo si uspješna u plivanju. Kako si počela s tim i zašto plivanje toliko voliš?

Plivati sam naučila prije nego hodati pa ne treba čuditi što plivanje toliko volim. Plivanjem kao sportom se bavim već 12 godina. Počelo je slučajno. Gledala sam s tatom na televiziji natjecanje u plivanju i zainteresiralo me. Odlučila sam pokušati i eto još plivam. Volim vodu jer se u njoj dobro razgibam i opustim. Mogu satima biti u moru i nikad mi nije dosta!

Često putuješ, molim te, reci nam, koje ti je putovanje bilo posebno i zašto?

Volim putovati i sva putovanja su mi draga. Ipak, najdraže mi je putovanje u Lourdes. Putovanje je puno emocija koje se ne mogu opisati, one se jednostavno moraju doživjeti.

Koje su glavne predrasude društva prema osobama sa invaliditetom i s kojim si se ti predrasudama susretala?

Ljudi oko nas su često prema osobama s invaliditetom netolerantni i često okreću glavu od nas. Ponašaju se kao da smo zrak i da nismo vrijedni. Svi mi smo doživljavali neke neugodnosti zbog takvih ljudi.

Koji su najbolji načini da se društvo educira o osobama sa invaliditetom?

Mislim da bi od vrtića pa kroz školu trebalo djecu educirati da postoje različiti ljudi, koji imaju poteškoće. Učiti ih prihvaćanju različitosti i pomaganju pa će tako izrasti u osobe koje će cijeniti svakoga. Koje su tvoje želje za budućnost? Htjela bih da ljudi koji me ne poznaju ne okreću glavu od mene niti da me gledaju sa sažaljenjem jer moj je život bez obzira na moj hendikep lijep. Imam puno prijatelja i dobar društveni život.

Volonterski klub SoliDARnost