The Grinch – zeleno gunđalo

 

Film koji nas je nasmijao – kino predstava

  • Izvorno ime: The Grinch
  • Redatelj: Yarrow Cheney, Scott Mosier

  • Žanr: Animirani, komedija, obiteljski
  • Uloge: K. Mikić, V. Senjak, J. Popović Volarić, D. Vidušin, N. Zelenko, E. Baučić i K. Marinković
  • Trajanje filma: 90 minuta
  • Godina: 2018.
  • Država: Kina, SAD

U pratnji razrednice I. Šarac, razrednika I. Cinottija i učiteljice hrvatskog jezika M. Carev Žnidarec, učenici 5.a i 5.d razreda 7. prosinca 2018. uživali su u kino predstavi. Gledali smo film The Grinch ili kako ga od dragosti volimo zvati zeleno gunđalo. Nakon punih 18 godina, zeleno gunđalo se vratilo na velike ekrane i to u animiranom obliku. Još zeleniji i mrzovoljniji, ozbiljan je u svojoj namjeri da stanovnicima sela Whoville upropasti blagdane. Kako smo na kraju animiranog filma doznali, duh male djevojčice preoteo je njegovo srce te je zeleno gunđalo odustalo od svojih zlih namjera. Animirani film je pun obrata i empatije koja nas uči suosjećajnosti te razumijevanju drugih i drugačijih.

Mila Škopljanac, 5.d

SoliDARnost na djelu

Školski volonterski klub

Naš školski volonterski klub SoliDARnost je osnovan 2015. godine u sklopu ACES projekta Vrijedno našeg truda. Djelovanje kluba je prvu godinu bilo usmjereno na međugeneracijsku solidarnost i interkulturalnu suradnju. Organizirali smo radionice pa su tako starijim osobama učenici pokazali kako se koriste nove komunikacijske tehnologije, a starije osobe su učenicima dočarali dio tradicijske kulture. Učenici su se osjećali korisno i ponosni što svojim znanjem i trudom mogu podučiti starije. Suradnju smo nastavili s Udrugom tjelesnih invalida Kaštela. Volonteri sudjeluju u izradi ukrasa – anđela, magnedoma Blaga Dozan, u društvu svojih vršnjaka iz Doma izrađivali ukrase s božićnim motivima te pozivnice za maturalnu zabavu jedne splitske gimnazije. Antonio Tadić, 7.a SoliDARnost na djelu ta raznih motiva, snjegovića, košarica s pilićima, kuglica, a sve se to moglo vidjeti u predvorju naše škole. Učenici svake prve subote u mjesecu kuhaju za beskućnike smještene u Kaštel Gomilici – Udruga Sv. Jerolim. Svi žele pokazati svoju vještinu kuhanja i pomoći napraviti što ukusnije jelo te na taj način razveseliti beskućnike. Grad Kaštela preko tjedna beskućnicima organizira kuhani obrok, a preko vikenda i za blagdane razni volonteri kuhaju za njih. Odlike onih koji sudjeluju u ovakvom radu su prije svega osjetljivost prema potrebama i poteškoćama ljudi kojima se pomaže te nesebičnost – stavljanje tuđih potreba i dobrobiti na prvo mjesto.

Dan osoba s invaliditetom

Ove je godine, 3. prosinca, naš školski volonterski klub SoliDARnost obilježio Međunarodni dan osoba s invaliditetom. U Hrvatskoj više od pola milijuna građana ima neki oblik invaliditeta. Ako osoba ima neko oštećenje, ne znači da nije sposobna za rad nego da će aktivnosti obavljati na drukčiji način ako joj društvo to omogući i osigura potporu koja će nadomjestiti njezine nedostatke. Primarna svrha obilježavanja ovog dana je poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom kroz podizanje svijesti o njihovim svakodnevnim problemima te nejednakim pravima i uvjetima za život. Upravo kako bismo učenicima ukazali na ove probleme, ugostili smo članove Udruge tjelesnih invalida Kaštela u svojoj školi. Učenici 6.d razreda s razrednicom Sanjom Mikelić ugostili su Miljenku Biliškov, Josipa Rajčića i Marka Barišića u pratnji Nataše Barišić. Oni su nam pričali o životu s invaliditetom, poteškoćama na koje nailaze, ali i o svojim uspjesima. Gospođa Nataša je učenicima objasnila kako postoje različite vrste invaliditeta. Miljenka se rodila s invaliditetom, Marko je postao invalid zbog bolesti, a Josip zbog prometne nesreće. Učenici su rado sudjelovali u razgovoru i pozvali goste da ih i sljedeće godine opet posjete.

Gordana Jadrić, 6.d

Božićna radionica u Dječjem domu

Učenici 7.a razreda s razrednicom Zoranom Duplančić posjetili su 5. prosinca djecu u Dječjem domu Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću gdje su, na već tradicionalnom druženju u ovo predblagdansko vrijeme, sudjelovali u kreativnoj radionici. Učenici su, tijekom radionice koju je osmislila odgajateljica iz Dječjeg Božićna radionica u Dječjem domu Školski volonterski klub Naš školski volonterski klub SoliDARnost je osnovan 2015. godine u sklopu ACES projekta Vrijedno našeg truda. Djelovanje kluba je prvu godinu bilo usmjereno na međugeneracijsku solidarnost i interkulturalnu suradnju. Organizirali smo radionice pa su tako starijim osobama učenici pokazali kako se koriste nove komunikacijske tehnologije, a starije osobe su učenicima dočarali dio tradicijske kulture. Učenici su se osjećali korisno i ponosni što svojim znanjem i trudom mogu podučiti starije. Suradnju smo nastavili s Udrugom tjelesnih invalida Kaštela. Volonteri sudjeluju u izradi ukrasa – anđela, magnedoma Blaga Dozan, u društvu svojih vršnjaka iz Doma izrađivali ukrase s božićnim motivima te pozivnice za maturalnu zabavu jedne splitske gimnazije.

Antonio Tadić, 7.a

 

Čitanje je sanjanje otvorenih očiju (1818. – 1872.)

Marita Dadić, učenica 8.c razreda dobila je nagradu Gradske knjižnice Kaštela na natjecanju Ljetni književni izazov 2018. jer je pročitala najviše knjiga tijekom ljetnih praznika i to čak 54! Za nagradu je dobila – knjigu od tvrtke Hoću knjigu! koja je bila pokrovitelj ove akcije.

Kad si zavoljela knjige i čitanje?

Zavoljela sam knjige čim sam naučila čitati u prvom razredu.

Je li te netko posebno poticao na čitanje?

Da, poticala me baka. Ona je isto od malena imala usađenu strast prema čitanju pa ju je prenijela i na mene.

Kakve knjige najviše voliš čitati i zašto?

Najviše volim socijalne romane, trilere i poeziju. Socijalne romane volim zato što govore o problemima u društvu i donose razne životne situacije koje nas potiču na razmišljanje. Trilere volim zbog napete radnje s mnogo obrata i uzbuđenja pa ih pročitam u jednom dahu. Poeziju volim jer sam i sama pomalo lirska duša.

Misliš li da djeca i mladi dovoljno čitaju?

Mislim da ne. Jedan od razloga za to je što djeca u školi čitanje doživljavaju kao obvezu i knjige ne biraju sami već su im nametnute. Teško je pronaći lektiru koja bi se svima svidjela. Pa još kad nastavnici i roditelji vrše pritisak na njih da moraju čitati, onda i ne čudi što u tome ne uživaju. Čitanje ne bi trebalo biti prisila. Kad se u djetinjstvu razvije nezainteresiranost za čitanje teško ju je kasnije iskorijeniti. Ni odrasli ne čitaju dovoljno. Neki misle da ih je život naučio svemu što trebaju znati, ali griješe. Svaka pročitana knjiga daruje nam neku životnu mudrost. Ljudi bi samo trebali otkriti knjige koje im odgovaraju, u kojima se pronalaze. Ako se, nakon što ste pročitali knjigu, osjećate kao da ste pronašli dobrog prijatelja, zavoljeli ste čitanje.

Koja ti je najdraža knjiga? Zašto?

Mali princ. To je knjiga koja nas odgaja i uči. Svaka rečenica je pouka. Neke od tih pouka nisu odmah jasne. Trebamo razmišljati o njima. Pročitala sam je pet puta i svaki put otkrila nešto novo.

Kako si se osjećala kad si dobila nagradu? Bila sam ushićena. Čitanje me ispunjava i to najviše volim.

Dobiti nagradu za nešto što voliš raditi je stvarno posebno. Što misliš o školskoj lektiri?

Mislim da su to većinom dobre i poučne knjige i da su prilagođene našem uzrastu. Poruka vršnjacima? Preporučila bih im da više čitaju. Čitanje je sanjanje otvorenih očiju. S knjigom putujemo svijetom i upoznajemo nove ljude i krajeve. Proživljavamo razne životne situacije i stalno učimo.

Nikolina Božić-Vidovkić i Martina Kolak, 7.a

 

Kako nam mediji upravljaju životom?

 

Svi ste primijetili da se današnja djeca, pa i ja i moji prijatelji, previše povodimo za internetskim trendovima. Želimo izgledati i ponašati se kao ti ljudi koje vidimo na televiziji, Instagramu, YouTube i ostalim popularnim društvenim mrežama.

Mobiteli i televizija oduzimaju nam previše vremena pa to negativno utječe na naše učenje. Dobijemo loše ocjene i roditelji nam oduzmu mobitele, a mi se ljutimo. Mediji nas tjeraju da nosimo boje koje su u modi, da izgledamo uvijek našminkano i umjetno i da kupujemo neke igračke koje će nam, kao smiriti živce, a zapravo samo postajemo ovisni o njima. Svatko od nas poželi nešto kad to ugleda na reklami ili internetu, a pogotovo ako baš tu stvarčicu svi u školi imaju jer ćemo na taj način biti u trendu i nitko nam se neće rugati. Ne moramo imati sve što je u trendu jer je to prolazno i samo bacamo novac. Svi smo mi lijepi na svoj način, bez šminke i posebnog sređivanja. Smatram da kada već nešto vidimo na televiziji, internetu ili u časopisu, sami sebi trebamo reći: Ja to ne želim i bit ću drukčiji od drugih. Trebali bismo promisliti jesu li nam neke stvari za kojima se povodimo uistinu potrebne.

Nikolina Božić – Vidovkić, 7.a

Glazbeni vremeplov – Blues

Povijest bluesa

Temelji na uporabi “plavih nota” i strukturi od najčešće 12 taktova koji se ponavljaju. Ova vrsta pjesama nastala je krajem 19. stoljeća na temeljima radničkih pjesama s plantaža pamuka na jugu SAD-a. Izvodi je solist uz mali instrumentalni sastav u kojem redovito sudjeluje bendžo. Blues je imao znatan utjecaj na Povijest bluesa Blues je vrsta glazbe smirenog tempa. Vokalno-instrumentalni je glazbeni stil koji se kasniju američku i zapadnu popularnu glazbu, a postao je i dijelom žanrova kao što su ragtime, jazz, bluegrass, rhythm and blues, rock and roll, hip-hop i pop.

Blues se razvio od vokalne glazbe bez pratnje među siromašnim crnačkim radnicima u širok raspon stilova i podžanrova. Društveni i ekonomski razlozi pojavljivanja blues glazbe još nisu sasvim poznati. Prvo pojavljivanje bluesa nije dobro određeno ali se smatra da se pojavio u razdoblju od 1870. do 1900., zbog emancipacije bivših robova i tranzicije iz ropstva prema dijeljenju usjeva i maloj poljoprivrednoj proizvodnji južnih Sjedinjenih Država. Najznačajniji predstavnici blues glazbe su: Muddy Waters, B. B. King, Robert Johnson, John Lee Hooker, Howlin’ Wolf, Buddy Guy,…

Blues u Hrvatskoj

Blues u Hrvatskoj Predstavnici blues glazbe u Hrvatskoj su pripadnici udruge Hrvatske blues snage. Udrugu Hrvatske blues snage osnovao je Dražen Buhin Buha. Udruga je osnovana u cilju promicanja i propagiranja blues glazbe te poboljšanje vrednovanja i zastupljenosti blues glazbe u Republici Hrvatskoj. Hrvatske blues snage (HBS) imaju licencu za nacionalno blues natjecanje i do sada su uspješno organizirale šest Croatian Blues Challengea (CBC). Također sudjeluju na Svjetskom blues natjecanju. Neki od naših najpoznatijih blues festivala su: Split Blues Festival, Pirovac Blues Festival, Thrill Blues Festival u Trilju, itd. U našoj školi se svake godine održava Srdelijada na kojoj se izvodi pjesma Srdela Blues koju je napisao profesor glazbene kulture Ivan Cinotti.

Nina Sučić, 8.d

SRDELA BLUES
Fala ti more ča nas raniš
I oduvik kripiš naša gladna usta
Srdelon našon ribon pravon
Koja nas liči spremjena vako i nako.
Dok ribarin vesla činidu žuje
Plovidu vanka nosidu ih struje
Neka pune baren malo vitra
Da odanu malo dok gredu na idra.
Bacadu se mriže, tiraju konopi
Od puste priše činidu se gropi
Al ništa ne smeta kad srdela skoči
Iz mriže na gajetu žvelto u kašete složi.
Dok je srdele straja nima
Tu je uvik ulovit je triba
Fala ti puno ča nas raniš
Srdelo naša iz morski dubina.

prof.Ivan Cinotti

B. B. King, jedan od najznačajnijih predstavnika bluesa
Prof. Cinotti u Mephinsu, gradu bluesa
Prof. Ivan Cinotti izvodi svoj hit Srdela blues
Prof. Ivan Cinotti pokraj gitare Lucille B. B. Kinga

Ne treba nam sažaljenje, nego razumijevanje!

O osobama s invaliditetom malo toga znamo, osim ako u obitelji nemamo takvu osobu. Žalimo ih, iako mnogi od njih žive ispunjenijim i bogatijim životom od nas. Kako bismo se riješili nekih predrasuda, razgovarali smo s Miljenkom Biliškov, članicom Udruge tjelesnih invalida Kaštela.

Možeš li se predstaviti?

Zovem se Miljenka Biliškov. Imam 22 godine i živim u Kaštel Lukšiću sa svojom obitelji. Uz roditelje tu su i dvije sestre, a treća najstarija je udana i ne živi više s nama.

Reci nam nešto o svome invaliditetu, tj. kako on utječe na tvoju svakodnevnicu?

Od rođenja imam paralizu zbog koje ne mogu samostalno hodati. Uz to, slabije vidim pa se zbog toga oslanjam na sluh. Fina motorika mi je slabija pa ne mogu samostalno obavljati radnje koje su potrebne za svakodnevni život. Ovisna sam o pomoći koju mi osim moje obitelji pruža i osobni asistent. Uz njegovu pomoć odlazim u šetnje, na plivanje, koncerte i druge aktivnosti.

Član si Udruge tjelesnih invalida Kaštela, reci nam nešto o aktivnostima koje provodite u Udruzi. Što je je tebi najdraže?

 

U Udruzi provodimo puno aktivnosti. Imamo kuhanje na kojem učimo da budemo samostalni u pripremi jela. Na likovnim radionicama izrađujemo razne ukrase, npr. kroz ovaj mjesec smo izrađivali razne ukrase vezane za božićne blagdane. Na dramskoj aktivnosti pripremamo igrokaze i predstave, a sudjelujemo na INKAZ-u i FM (festival jednakih mogućnosti) u Zagrebu te na Kaštelanskom kulturnom ljetu. Osim toga, idemo na plivanje, kuglanje i jahanje. Meni su najdraži plivanje i dramska skupina.

Vrlo si uspješna u plivanju. Kako si počela s tim i zašto plivanje toliko voliš?

Plivati sam naučila prije nego hodati pa ne treba čuditi što plivanje toliko volim. Plivanjem kao sportom se bavim već 12 godina. Počelo je slučajno. Gledala sam s tatom na televiziji natjecanje u plivanju i zainteresiralo me. Odlučila sam pokušati i eto još plivam. Volim vodu jer se u njoj dobro razgibam i opustim. Mogu satima biti u moru i nikad mi nije dosta!

Često putuješ, molim te, reci nam, koje ti je putovanje bilo posebno i zašto?

Volim putovati i sva putovanja su mi draga. Ipak, najdraže mi je putovanje u Lourdes. Putovanje je puno emocija koje se ne mogu opisati, one se jednostavno moraju doživjeti.

Koje su glavne predrasude društva prema osobama sa invaliditetom i s kojim si se ti predrasudama susretala?

Ljudi oko nas su često prema osobama s invaliditetom netolerantni i često okreću glavu od nas. Ponašaju se kao da smo zrak i da nismo vrijedni. Svi mi smo doživljavali neke neugodnosti zbog takvih ljudi.

Koji su najbolji načini da se društvo educira o osobama sa invaliditetom?

Mislim da bi od vrtića pa kroz školu trebalo djecu educirati da postoje različiti ljudi, koji imaju poteškoće. Učiti ih prihvaćanju različitosti i pomaganju pa će tako izrasti u osobe koje će cijeniti svakoga. Koje su tvoje želje za budućnost? Htjela bih da ljudi koji me ne poznaju ne okreću glavu od mene niti da me gledaju sa sažaljenjem jer moj je život bez obzira na moj hendikep lijep. Imam puno prijatelja i dobar društveni život.

Volonterski klub SoliDARnost

 

Luka Ritz – Priča nad kojom smo se zgražali prije 10 godina

 

Luka je u 18. godini života umro je od posljedica brutalnog fizičkog napada potaknutog čistom dosadom skupine problematičnih mladića. Ove godine obilježava

se deset godina od tragične smrti ovog mladog čovjeka.

Dosta je načina da zavrijedite svoju stranicu na Wikipediji: ističući se na području znanosti, politike, sporta, društvenog angažmana, religije, svih vrsta umjetnosti, slikarstva, književnosti, glazbe, glume, kiparstva, fotografije… no jedan mladi Zagrepčanin dospio je tamo na sasvim drugačiji način. Naime, u 18. godini života umro je od posljedica brutalnog fizičkog napada potaknutog čistom dosadom skupine problematičnih mladića.

Društvo zaraženo smrtonosnom bolešću – agresijom izazvanom opasnim virusom netolerancije koji neprestano, kao i onaj gripe, mutira i to u sve snažniju mržnju i nesnošljivost, ugasilo je vrućeg ljeta 2008. još jedan život, pokopalo nadu, sahranilo potencijale i ispod imena Luke Ritza ispisalo: „Tragično preminuli zagrebački maturant.“ Lukina noćna mora započela je 1. lipnja 2008. oko 1 sat poslije ponoći kada je na autobusnoj stanici kod Bundeka u Zagrebu njemu i njegovim prijateljima pristupila grupica mladića. Pokušali su ih užicati novac i cigarete, a nakon što im to nije uspjelo, 16-godišnjak iz skupine tjelesno je napao Luku i bacio ga na cestu. Njemu su se pridružili i ostali, dva 17-godišnjaka i još jedan 16-godišnjak. Njih su trojica ostali „da pomognu“ prijatelju u premlaćivanju te, dok su Luka i njegovi prijatelji pokušali pobjeći, zadali još nekoliko udaraca rušeći ih na pod. Jedan od napadača izjavio je da se nije radilo o klasičnom „cipelarenju“, već o brzim, usputnim udarcima jer su se morali kukavički dati u bijeg. Njegov iskaz potvrđuje i medicinska dokumentacija: kada je Luka primljen na Rebro, dijagnosticiran mu je potres mozga i krvarenje u moždanim ovojnicama, no 7. lipnja, 6 dana nakon napada, pod pretpostavkom da je šteta sanirana, on se vraća kući. Dana 12. lipnja Luka podliježe ozljedama koje su izazvale unutarnje krvarenje u mozgu i jedan mladi život gasi se na podu kupaonice. Počinitelji su uhvaćeni u istrazi vođenoj od 21. listopada 2008. do 10. srpnja 2009., u kojoj se, usput rečeno, policija nije baš pretrgla od rada, a Lukini prijatelji odradili su velik dio posla i angažmana oko pronalaska ubojica. Pred kraj ljeta, 5. rujna 2009. započelo je suđenje.

Odluka suda

Prvi zadatak kaznenog suda bio je razlučiti i rangirati zločin: nanošenje teških ozljeda sa smrtnom posljedicom ili pak „samo“ nanošenje teških ozljeda? Ni traga razmišljanju koje bi dovelo do zaključka da je bacanje osobe na cestu uz višestruke udarce pokazatelj pokušaja ubojstva, a na kraju krajeva ni to što je Luka zapravo mrtav, ne uvjerava u potpunosti. Točno 877 dana od napada završeno je suđenje. Prvooptuženi kojeg se teretilo za nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih ozljeda zbog prije počinjenog kaznenog djela već je služio kaznu u Odgojnom zavodu u Turpolju te je, po mišljenju sudskog vijeća, pravda zadovoljena. Drugooptuženi kojeg se teretilo za nanošenje teških tjelesnih ozljeda sa smrtnom posljedicom, dobio je 18 mjeseci zatvorske kazne (kako to već ide, zbog dobrog vladanja naknadno smanjenih). Time je postao jedini napadač Luke Ritza koji je u očima hrvatskog sudstva zaslužio provesti vrijeme iza rešetaka. Cijelih godinu dana. Za oduzetih 18 godina ostalim napadačima određen je odlazak u turopoljski Zavod ili neodređeni broj sati dobrotvornog rada. Kazna otprilike kao za prosječne pijane ispade Charlija Harpera iz „Dva i pol muškarca“.

Psihologija zločin(c)a

 

 

 

Majka Luke Ritza

31. Eko-natjecanje

Osnovna škola Bijaći već je dva puta odnijela nagradu u kategoriji „Najljepši školski vrtovi u Republici Hrvatskoj“ za čiju su organizaciju zaslužni HRT, Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Ministarstvo poljoprivrede. Naša škola je i dobitnica Cvjetne zastave. 8. svibnja 2018. posjetili su nas članovi Povjerenstva za provođenje 31. Eko-natjecanja odgojno-obrazovnih ustanova grada Kaštela.

spremačice uloživši trud koji nije ostao nezamijećen. Dokaz tome su brojne pohvale koje su nam udijelili Za uređenje školskog vrta bili su zaduženi učitelji i učenici, članovi dvije Eko-grupe te domari i članovi PoEko kutak vjerenstva. S oduševljenjem su zapazili eko-panoe koji u našoj školi postoje još od 90- ih godina 20. stoljeća, a u čijoj izradi sudjeluju vrijedne ruke i domišljati umovi naših učenika i njihovih učitelja i razrednika. Eko-duh naše škole nijednog člana Povjerenstva nije ostavio ravnodušnim. Svaki član OŠ Bijaći može se osjećati ponosnim zbog 1. nagrade osvojene zahvaljujući ekološkoj osviještenosti čiji se odraz može vidjeti na primjeru našeg školskog vrta.

Marita Dadić 8.c

Umjetna inteligencija – Dvosjekli mač

Pojam umjetne inteligencije sklon je izazivanju drukčijih reakcija u različitih ljudi. Dok jedni širom otvorenih ruku daju toplu podršku tehnološkom napretku i svakako lagodnijem načinu života, drugi vide nadolazeću opasnost u onome što smo stvorili i čime bismo u teoriji trebali vladati. Paranoično vjeruju da sa svakom godinom koja prolazi mogućnost gubitka dominacije nad tehnologijom samo raste, no koliko je zapravo istine u tome?

Neki od najvećih umova današnjice, uključujući brojne ljude specijalizirane isključivo u području umjetne inteligencije, vjeruju da prava opasnost vreba nekoliko desetljeća u budućnosti. Unutar same zajednice koja se bavi ovim istraživanjem i dalje postoje nesuglasice u vezi s ovom temom, no značajan broj se složio da jače vrste umjetne inteligencije mogu izazvati kaos u igri moći nad planetom. Stručnjaci su zaključili da rođenje nove, snažnije vrste neprirodne inteligencije može biti događaj koji će ostaviti pečat na povijesti veći od ratova, bolesti i drugih znanstvenih otkrića. Trebamo biti svjesni mogućih scenarija koji će dobiti svoju priliku kada unaprijedimo svoja najdraža pomagala.

Nekada mašta, danas stvarnost

Sve ovo zvuči kao da je jednom nogom već nagazilo na teritorij znanstvene fantastike. Svijet prepun neživih bića koja pokreću sve oko nas trebao bi postojati jedino unutar korica knjiga ili na televizijskom ekranu. Takva bi Zemlja trebala ostati plod naše mašte koji se ne bi smio miješati s našom stvarnošću. Istina je da je Zemlja ljudska kućica za lutke. Već smo bili u mogućnosti uništiti mjesto na kojem smo rođeni, a to bismo i učinili kada bi nam zbog nekog razloga postojanje ovog planeta postalo opasna zapreka. Situacija je ovakva upravo zbog onog što nas čini posebnima, a to je naša inteligencija. Ona nam naširoko omogućava manipulaciju svijetom oko nas, otvara nam put prema novim problemima i njihovim rješenjima te dopušta našoj mašti da zagazi u nova područja i ubrzanim tempom započne oblikovati naše ideje koje omogućuju napredak. Nismo najbrža vrsta. Nismo najsnažniji, ne posjedujemo najbolji sluh ili njuh, niti najbolju oštrinu vida. Uistinu se ističemo samo u jednoj kategoriji, a ako padnemo sa zlatnog trona, sve oko nas moglo bi se početi urušavati. Strah je normalna reakcija, ali beznadno paničarenje nikome neće donijeti dobro. Iskoristimo najjače oružje koje posjedujemo i s logičke perspektive riješimo sve probleme koji nam mogu zapriječiti put kvalitetnijem načinu života.

Hoće li nas konkurencija nadjačati?

Jedna od glavnih briga kod uvođenja umjetne inteligencije u svakodnevni život jest njezina mogućnost da naš rad i trud učine zamjenjivima. U odnosu na ljude, roboti i strojevi su brži, učinkovitiji i, ukratko, bolji u obavljanju većine poslova, a odmor i novac uopće im nisu potrebni. Oni su konstantni, produktivni i jako isplativi. Drugim riječima, oni su konkurencija običnim radnicima koji izgledaju kao osnovnoškolci pored izučenih veterana zanata. Tako mnogi ističu da u poslovima koji isključivo zahtijevaju kreativnost, kontakt s ljudima, programiranje te sport, i dalje postoje otvorena radna mjesta, što je samo jedan malen dio nekadašnjih ljudskih zanimanja. Naravno, uvijek bismo nezaposlene mogli usmjeriti na državnu skrb – time što bi postali višak uštedjeli bi drugima dosta novca, no ako to napravimo, bojim se da bi došlo do manjka lagode i do općeg kržljanja mozga. Ljudima je potreban cilj. Posjedujemo ambiciju, natjecateljski duh i želju za uspjehom, a besposlen život u kojem razmišljanje nije potrebno, može samo loše utjecati na našu psihu. Opasne poslove koji ugrožavaju ljudski život prepustimo robotima, a ljudima dajmo šansu da napreduju. Dugogodišnje je isplativije biti pripadnik vrste koja je motivirana radom, a ne one koja se cijeli dan izležava dopuštajući svojem umu da se zamagli zbog manjka upotrebe. Prije nego što umjetna inteligencija pobijedi original, povucimo konce svoje sudbine i pobrinimo se da su ciljevi umjetne inteligencije identični našima. Takva vrsta inteligencije ne osjeća ljubav, mržnju niti bilo što drugo pa ne može biti zla, no pravi je problem ako se njezini krajnji planovi ne podudaraju s našima. Kada bismo uspjeli njezin puni potencijal kontrolirati prema svojim željama, opasnosti ne bi bilo jer bismo ju zaustavili već u korijenu. Umjetna inteligencija je kao jednostavna igra lutrije. Ogroman dobitak praćen velikim izgledima za gubitkom. Jedino što je važno jest okretanje izgleda u našu korist.

Tia Grgin, 8.a (2017./2018.)