Autor: admin

U povodu obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige u našoj je školi održan susret s poznatim pjesnikom i dramskim umjetnikom Enesom Kiševićem. Pjesnik je učenicima istaknuo važnost riječi kao i ljepotu pisanja te književnog stvaralaštva.

Kako se zvala Vaša prva pjesma?

Moja prva pjesma zvala se Kosac.

Jesu li Vam potrebni mir i tišina za pisanje?

Da, ali samo dok ne uđem potpuno u temu. Kad uđem u temu i kad znam točno što ću pisati, onda mi možeš i na glavi sjediti, a ja svejedno pišem.

Pišete li češće noću ili danju?

Kako kad. Nekad se budim jako rano pa pišem ujutro, od tri sata pa do osam, devet. Nekad radim cijele noći, ovisi.

Posvećujete li kome svoje pjesme?

Sad mi je izašla jedna knjiga koja se zove Iza naličja u kojoj imam sigurno jedno dvjestotinjak posveta. Ja sam poznavao mnoge ljude, većinom umjetnike, ali i obične ljude kao što sam ja i neke su posvete upućene upravo njima.

O čemu najviše volite pisati i koji su najčešći motivi u Vašim pjesmama?

Većinom su to priroda i čovjek. Ono što ruka prirode i ruka čovjeka zajedno stvore je nešto što ostaje za nas. Najviše me zanimaju ljudi i priroda. Jako volim filozofiju, psihologiju… Što sam stariji sve više vidim koliko toga ne znam pa pokušavam sam za sebe nešto otkriti. Evo, sad sam pisao sonetni vijenac posvećen Nikoli Tesli. Nikola Tesla govorio je desetak jezika. Znao je cijeloga Fausta napamet na njemačkom jeziku. To je ogromno djelo, gotovo kao dvije Biblije. To mu je pomoglo kasnije kad je bio inženjer u Budimpešti. On je šetao s jednim svojim prijateljem parkom i vidio zalazak sunca i prišao mu je Goethe, na njemačkom je govorio: Sunce već pada, već zamire dan, al’ ono drugdje novi život stvara. O, imat’ krila – moj je davni san, o, letjet’ za ljepotom toga žara. Da, divna sna! Al’ sunce zapada. Čovjek ima krila duhovna, al’ tjelesna mu bozi nisu dali. Tog trenutka se njemu u glavi rađa novo sunce. On otkriva kako funkcionira cijeli svemir. Otkriva okretno magnetno polje, piše dijagrame i objašnjava svome kolegi kako će raditi njegov motor izmjenične struje. To je najljepši dodir koji se dogodio u umjetnosti i znanosti, pod zvijezdama. Tako da sve u životu ima svoju svrhu.

Je li netko u Vašoj obitelji naslijedio dar za pisanje?

Sara, moja kćerka, ali i moja dva sina isto tako imaju dara za pisanje. Moja mama je jako lijepo pisala. Ona je pisala misli za sebe.

Vi ste od mame naslijedili dar?

Zapravo da. Kod nas su se doma čitale knjige. Nije bilo struje pa smo uz lampu čitali.

Imate li neko posebno mjesto gdje pišete?

Nemam zapravo neko posebno mjesto. U Zagrebu pišem u kuhinji jer nemam svoju radnu sobu. Ali, sada svi vole sjesti na to mjesto gdje ja sjedim. Kažu da im je dobra energija, hahaha. Inspiraciju dobijem uglavnom u prirodi. Jako volim šetati. Znam napraviti po pedeset kilometara dnevno sa svojim prijateljem. Cijelo vrijeme šećemo i razgovaramo. U toj šetnji mnoge stvari otkrivam u sebi, i u svijetu… Što Vas najviše inspirira?

Najviše me inspirira priroda. Ona je savršena, a mi sve radimo da je uništimo. Kaže se: samo ono što priroda i čovjek zajedno stvore, to je veliko, to ostaje. Mi ćemo nažalost sve uništiti. Prirode će biti. Ona će nas se jednog dana „otarasiti” jer priroda može bez nas živjeti, ali mi bez nje ne možemo.

Znamo da se bavite pjesništvom. Zašto ste se baš odlučili za pisanje pjesama? Možemo li se nadati Vašem dužem proznom djelu, npr. romanu?

Postoje neki soneti koji su iznad romana. Jedan sonet može više reći od jednog romana. Ljudsko oko je malo, al’ u njega stane nebo, stane more. Tako da uopće nije važna količina. Nije važno koliko toga pišeš, nego što si rekao. To je jako bitno. Ja mogu pisati prozu s lakoćom, ali sam svoj izraz pronašao u poeziji. Ima jedan veliki pjesnik, dobio je Nobelovu nagradu, Brodsky, on kaže: Kada pjesnik piše prozu, onda proza dobiva, a poezija gubi. Ima velike istine u tome. Naš Matoš kaže: Naš ukus samo rijedak dojam bira i mrzi sve što sliči frazi i pozi. Tek izabranom srcu zbori lira i nije pjesma koju viču mnozi. Naš stih je život koji dušu svira. Što može reći proza dajmo prozi, a pjesma treba magijom da dira i budi u nama ono gdje su bozi. To je jedan krasan sonet koji dokazuje da je poezija čudo. Svijet je počeo od poezije. Cijela Biblija je poezija. Talmud je poezija. Vede su poezija. Sve je to pisano većinom u stihu.

Mislite li da se u današnje vrijeme može živjeti isključivo od pisanja?

Nije mi važno živjeti od toga. Najvažnije mi je da se ja tome radujem, da to mene ispunjava, da to mene hrani. Ne treba mi novac. Ja živim za to, a ne od toga. Ja od toga ne očekujem nikakav novac. Pa najveća glupost su novci. Jadni smo mi, ovisimo o novcu. Užas jedan. Cijeli svijet je kupljen za novce. Cijeli svijet počiva na žrtvi i na novcu. A zašto je priroda tako lijepa? Jer ne počiva na žrtvi, već na ljepoti. To je velika razlika. Mi djeci ostavljamo u naslijeđe ratove, mržnju, ne ostavljamo im ljepotu, tako da se, nažalost, stalno ponavlja zlo u svijetu.

Lea Matijaš i Maša Jadrić, 6.d